Piše: Senada Tahirović

Kako se približavaju izbori za reisul-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sve su češći tekstovi iz kojih se iščitava pristrasnost u promoviranju određenog kandidata – bez obzira na kriterije i principe. Događa se to uprkos racionalnim glasovima i pozivima da se izbor reisul-uleme drži izvan i iznad dnevno-političkog konteksta. Jedan od takvih tekstova je i analiza izbornih programa trojice kandidata objavljena na portalu Odgovor.ba. Iako se naslovom teksta nastoji sugerirati objektivnost, tekst je problematičan na više nivoa.

Prvo, u proceduralnom smislu, programi kandidata nisu objavljeni, nisu javno dostupni niti predstavljaju, u ovom času, javni dokument. Program je, do objave novinarske analize, uručen članovima Sabora Islamske zajednice kao najvišem predstavničkom i zakonodavnom tijelu Zajednice, a koji su ujedno dio izbornog tijela za izbor reisul-uleme. To znači da je portal do programa došao prije njihove službene prezentacije, što samo po sebi otvara legitimno pitanje izvora, svrhe i trenutka njihovog ustupanja javnosti. Utoliko je legitimno pitati čemu služi njihova površna analiza prije nego što su programi uopće predstavljeni u, za to, predviđenoj proceduri.

Drugi problem je metodološke naravi. Doima se da navedena analiza polazi od unaprijed zadanog ishoda i selektivno interpretira materijal tako da do njega dođe. Programi trojice kandidata su napisani na skoro dvije stotine stranica, a predstavljeni su na svega četiri-pet – u nedopustivo pojednostavljujućem pristupu. Problem, naravno, nije u tome što se program od 130 stranica predstavlja na jednoj ili dvije stranice, nego u tome šta se iz njega bira, šta izostavlja i, naročito, kakvi se opći zaključci izvode iz tako reduciranog izbora. Jednako se može postaviti pitanje namjera s obzirom na činjenicu da programi sadrže niz složenih pojmova i formulacija koji nisu razumljivi najširoj publici (nisu očito ni mnogima koji se smatraju upućenima) i ne mogu se analizirati u ključu općih izbora i stranačkih kampanja.

Još jedan problem je selektivna komparativnost u analizi programa odnosno vrlo selektivno, reducirano i, na kraju, tendenciozno jukstaponiranje (često i nepotpunih) citata iz programa koji se analiziraju. Selektivnost pritom nije jedini problem; ponegdje se programu pripisuje i više nego što u njemu piše. Tako se dva puta navodi da Grabus predlaže „stalno prisustvo“ u tijelima UN-a, Vijeću Evrope, OSCE-u i OIC-u. To nigdje ne piše u programu. U programu se, međutim, govori o proširenju djelovanja i snaženju odnosa s tim institucijama, uspostavljanju kontakata, učešću na konferencijama i zasjedanjima, pripremi intervencija i organiziranju rasprava i prezentacija tamo gdje se svjesno prešućuju problemi islamofobije, nepoštivanja ljudskih prava na temelju vjerskog identiteta, negiranja genocida počinjenog u Srebrenici i sl.

Konačno, problem navedene analize se ogleda u manipulativnim nastojanjima da se, prema populističkim kriterijima, jedan kandidat preferira i jedan diskreditira. Kako drugačije razumjeti jedan od zaključaka koje nudi analiza: „Ako je kod Grabusa reisul-ulema središnje čvorište, kod Malkića je to džemat, kojim se u programu podrobnije i bavi.“ Ili kada nam analiza poručuje da je Nedžad Grabus za centralizaciju, a Mensur Malkić za „šire krugove odlučivanja“. Razlika u tome šta pojedini kandidat u programu snažnije tematizira nije, međutim, sama po sebi dokaz različitog modela raspodjele institucionalne moći. Riječ je ni o čemu drugom do pokušaju obmane koji zaslužuje makar kraći osvrt.

Teza po kojoj je muftija Grabus za centralizaciju

Institucije murasele i reisul-uleme u Grabusovom programu naglašene su u kontekstu očuvanja jedinstva dina i ummeta, posebno pred izazovima različitih ideoloških i sektaških utjecaja, vjerskih podjela i vaninstitucionalnog djelovanja. U tom okviru menšura, murasela i reisul-ulema imaju funkciju očuvanja institucionalnog i vjerskog kontinuiteta Zajednice. Iz toga, međutim, ne proizlazi zaključak o centralizaciji niti o principu „odozgo prema dolje“; riječ je o jednom od temeljnih polazišta ukupne vizije programa. Tumačenje naglašene uloge institucija menšure, murasele i reisul-uleme kao „centralizacije“ moguće je, naime, samo uz  neupućenost i nerazumijevanje ili uz zanemarivanje značenja koje im sam program pridaje, ali i drugih njegovih dijelova koji govore o savjetovanju, ulozi Sabora, imamima, medžlisima i džematima. Problem takvog čitanja stoga nije samo u pojednostavljenju jednog pojma nego u tome što se iz jednog segmenta programa izvodi zaključak o njegovoj ukupnoj institucionalnoj logici, dok se dijelovi koji takav zaključak ozbiljno relativiziraju ostavljaju po strani.

Budući da se Grabusovom programu spočitava „centralizacija“ i insistiranje na menšuri, muraseli i reisul-ulemi – čime se sugerira da je to suština programa – pošteno bi bilo spomenuti da sam program među svojim polazišnim načelima izričito navodi „ključni i središnji značaj imamskog poziva za temeljno misijsko djelovanje Islamske zajednice“.

Problem je, međutim, širi od pogrešnog čitanja uloge reisul-uleme i murasele. Analiza konstruira zgodnu suprotnost prema kojoj je kod Grabusa Islamska zajednica prvenstveno institucija ustrojena po vertikali, dok se nasuprot tome džemat predstavlja kao izraz šire uključenosti Zajednice. Takvo čitanje teško opstaje već unutar samog Grabusovog programa. Grabus izričito piše da Islamska zajednica pripada muslimanima, Sabor određuje kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo i vjerodostojni glas njenih članova i pripadnika, među načela djelovanja stavlja savjetovanje i jedinstvo koje povezuje različitosti, a džemat određuje kao osnovnu organizacionu jedinicu i temeljni okvir vjerskog života. Ako se ti dijelovi programa ostave izvan kadra, onda se zaključak o „centralizaciji“ ne izvodi iz programa kao cjeline nego iz tendencioznog izbora njegovih dijelova. Drugim riječima, isti ili vrlo slični sadržaji nisu vrednovani istim jezikom.

Da nije u pitanju tek elementarna neupućenost dalo se naslutiti na temelju prvog teksta koji na imenovanom portalu tematizira izbor reisul-uleme. U tom tekstu, iz sredine jula, dok proces kandidiranja još nije bio ni zaključen (kao što, uostalom, u formalnom smislu, još nije zaključen) autori se upuštaju u skiciranje poželjnog profila novog reisul-uleme. Već u tom tekstu autor(i) su se opredijelili za jednog kandidata spremni da za svoj (ili nečiji) račun prizemno, u dnevno-političkom maniru, diskreditiraju kooperativnost kao takvu, spremnost za saradnju, dijalog i razgovor. Dapače, takva spremnost, umijeće i sposobnost komuniciranja u najširim koordinatama, te prijateljski odnosi na svim meridijanima, opet se izvrću i pojednostavljuju u konotaciji u kojoj se potreba za komunikacijom sa Istokom i Zapadom pretvara u diskvalificirajuću optužbu za kandidata. Takve i slične kvalifikacije su opasne za Bošnjake i nisu od jučer. Zapravo riječ je o omiljenom mjestu za manipulaciju u tekstovima. Ako je kandidat – koji se u datom tekstu ne preferira – čovjek s dobrim odnosima i na Istoku i na Zapadu, delegitimira se na spomenuti način. Ukoliko nema dobre veze sa Zapadom (ili Istokom) onda se prikazuje kao kandidat koji nas, eto, ne može globalno predstavljati jer nema veze s obje ključne političke i ideološke strane svijeta. U oba slučaja riječ je o manipulaciji narativom čija su suština međunarodni odnosi.

Koliko je teško ozbiljan i obiman program jednog ili sve trojice kandidata temeljito i odgovorno predstaviti u kratkom novinarskom tekstu svjedoči i primjer da je u navedenoj analizi izbjegnuto da se makar u jednoj rečenici spomene dio programa muftije sarajevskog koji se tiče uloge i značaja Islamske zajednice u širem kulturnom životu Bošnjaka, odnosno, njenim doprinosima i mogućem razvoju. Također, nisu spomenuti ni neki od izričito navedenih prioriteta budućeg rada: unapređenje materijalnog, institucionalnog i društvenog statusa imama; efikasnije korištenje ljudskih, finansijskih, intelektualnih i informacijskih potencijala Zajednice; snažnije uključivanje stručnjaka i obrazovanih žena; odgovor na krizu obrazovanja i potrebe novih generacija; izrada strategije povezivanja s dijasporom; podrška povratničkim džematima te očuvanje kulturnog naslijeđa, itd. Sličan problem se javlja i kada analiza, nakon što je sama pobrojala niz Grabusovih prijedloga i neke označila kao novitete, zaključi da „izostaju konkretniji prijedlozi“. Osnivanje Islamskog univerziteta, povezivanje Gazi Husrev-begove biblioteke s Univerzitetom u Sarajevu, Mreža studentskih udruženja, registar kulturnog naslijeđa ili novi kriteriji napredovanja imama mogu biti manje ili više razrađeni i realistični, ali se teško u ozbiljnom tekstu prijedlozi mogu navoditi i nabrajati uz, istovremeno, isticanje da ih nema. Ako je problem stepen razrađenosti, onda to treba tako i kazati, umjesto da se operativna razrada prijedloga pretvara u tvrdnju o njihovom izostanku. Uostalom, izborni program nije operativni plan realizacije: konkretnost prijedloga nije isto što i njegova potpuna razrada niti izvodivost.

U konačnici, ovakvi tekstovi s pozicije koja je suštinski ignorantska potcjenjuju i svjesno zanemaruju činjenicu da reisul-ulemu bira reprezentativno i institucionalno definirano izborno tijelo odgovornih, sposobnih i nadasve autonomnih ljudi koji žive Zajednicu i sve njene brige i probleme.

Ovakvi tekstovi, nadalje, proizvode jedan nimalo zanemariv paradoks. Naime, dok hoće prikazati da objektivno razmatraju programe (i kandidate), spomenutim tekstualnim strategijama postižu upravo suprotno. Umjesto poštene analize programa, pa i kandidata eventualno prema dostupnim biografijama, tekstovi poput ovog kreiraju narativ o određenom programu i(li) kandidatu te time izbore za reisul-ulemu izvode u polemičko polje koje je diskurzivno bliže političkim predizbornim igrarijama i kombinatorikama negoli korektnosti koju javno ispoljavaju članovi izbornog tijela i sami kandidati.

Autorica teksta je rukovodilac Centra za kadrove Rijaseta Islamske zajednice u BiH i sabornica u aktuelnom sazivu Sabora Islamske zajednice u BiH.

Izvor: Preporod.info