“I ko je bolji vjernik od onog ko se preda Bogu, čini dobročinstvo i slijedi čistu vjeru Ibrahimovu. A Bog je Ibrahima učinio svojim prijateljem.” (En-Nisa, 125)
Prvim dijelom ajeta se poručuje da je vjera sjeme iz kojeg izrastaju dobra djela, a sjeme iz kojeg ne izbijaju dobra djela nedostatno je i skoro mrtvo. Dobro sjeme i dobra djela u međusobnom su odnosu poput uzroka i djelovanja. Određeno djelovanje ne može nastati bez uzroka i svaki uzrok mora imati svoje djelovanje. (Siddiki)
Drugi dio ajeta sugeriše poziciju koju Ibrahim a.s. ima u islamskom učenju, jer se obilježava počasnom titulom “Prijatelj Božiji”. To, naravno, ne znači da je on bio nešto više od čovjeka – smrtnika. No, njegova je vjera bila čista i iskrena, a njegovo ponašanje u svim okolnostima pravedno. (Jusuf Ali)
Prevod riječi “prijatelj” ne odražava u cjelosti ono što se želi reći arapskom riječju “halil”, čime se obiježava bliskog i iskrenog prijatelja, koji zaslužuje ljubav i povjerenje veće od uobičajenih i svakodnevnih. (Darjabadi)
Ovim se ajetom sugeriše kako nas predanost Bogu (dio ljudskog djelovanja vezan za ibadet) koju slijedi dobročinstvo u praksi (pozitivno djelovanje prema drugim ljudima) može učiniti bliskim kur'anskim opisima Božijih poslanika. Stoga je važno čuvati dobar odnos prema Stvoritelju i stvorenome.
Priredio: Nedim Gondžić