Danas, 5. oktobra, obilježava se Svjetski dan učitelja, a takvim ga je proglasio UNESCO 1994. godine u spomen na 5. oktobar 1966. kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja.
Iako je položaj prosvjetnih radnika u našoj zemlji nezadovoljavajući, ipak mnogi od njih ističu ljepotu ovog poziva. Odgojno-obrazovni proces i sve što je vezano uz njega je dinamičan, te su promjene uvijek prisutne.
ODGOJ I OBRAZOVANJE SU JEDNAKO VAŽNI
Hasan Osmandžiković je magistar mašinskih nauka, a penziju je zaradio kao profesor u Mješovitoj srednjoj saobraćajnoj školi u Tuzli. Ističe da se, što se tiče materijalnog položaja prosvjetnih radnika malo šta promjenilo, a za rad u školi da je vrlo odgovoran i zahtjevan posao, te da se tome posvećivala posebna pažnja. Prije se veći akcenat stavljao na odgoj nego što je to danas.
– Podjednako se poklanjala pažnja i odgoju i obrazovanju. Učenici svih razreda imali su svoje predstavnike u odjeljenskim vijećima, gdje su slobodno i ravnopravno pohvaljivali ili kritikovali rad svoj profesora. Taj način rada je puno uticao da se profesori dobro pripremaju za nastavni čas, kako bi saradnja na relaciji profesor-učenik bila što bolja. Evo jedan primjer, na odjeljenskom vijeću učenici su se žalili na jednog profesora da ima veliki broj slabih ocjena. Kritikovani kolega je postavio pitanje predstavniku razreda zašto se ne žale na profesora kod kojeg imaju veći broj negativnih ocjena nego kod njega. Odgovor je zapanjio sve prisutne. “Zato što taj profesor ne kasni na čas, svoj posao odradi kako treba, ako je potrebno više puta odgovori na ono što njima nije jasno, poštuje nas kao učenike i ne pušta ranije sa časa, a to što imamo više jedinica kod njega je rezultat našeg nerada”. Mislim da sam vam dao jasan primjer značaja odgoja u školama – kaže za Preporod.info Osmandžiković.
Ističe da su učitelji prije bili daleko više poštovani od učenika i roditelja. Prije roditelji nisu zapostavljali svoj doprinos u vaspitanju djece, što je za rezultat bio bolji uspjeh u školi.
– Naravno da je takav odnos uticao i na društvo da poštuje učitelje, jer kakva nam je porodica, takvo nam je i društvo. Danas su roditelji vrlo malo okrenuti porodici, često za sve što ne valja kod njihove djece okrivljuju učitelje, sebe ne vide kao odgovorne za učenje, ponašanje i izostajanje njihove djece sa nastave – govori Osmandžiković.
“OPET BIH BIO UČITELJ”
Saudin Cokoja je nastavnik u Osnovnoj školi u Gornjem Vakufu. Ističe da je, uprkos brojnim problemima u obrazovanju ponosan što je učitelj te da bi takvu odluku opet donio.
– Učenici me često pitaju zbog čega sam izabrao da budem učitelj. Prije svega, to je Božija odluka za mene i hvala Mu na tome. Biti nekome učitelj, odgajatelj i uzor, biti neko koga će generacije i generacije učenika pamtiti kao nekoga ko im je pružio ruku prijateljstva, naučio prva slova i brojeve, osnove kulture i ponašanja, sa njima dijelio dobro i zlo, savjetovao i pomagao, ponekad im bio otac i majka, je zaista posebna čast i takvu privilegiju imaju samo učitelji, odnosno prosvjetni radnici. Kad bih birao zanimanje, opet bih izabrao da budem učitelj, jer svakodnevno se družiti s djecom, gledati njihove osmijehe i slušati dječija razmišljanja, je odmor za dušu – kaže Cokoja na početku razgovora za Preporod.info.
Prosvjetni radnici se, ističe on, sa svim svojim kvalitetama, prednostima i visokim stepenom odgovornosti u izvršavanju odgojno-obrazovnog procesa, danas u našoj državi, poznavajući stanje na terenu, na osnovu izvještaja iz medija, raznih istraživanja, nalaze često u neravnopravnom položaju u odnosu na druge strukture društva.
Kao i Osmandžiković i Cokoja se slaže da su učitelja prije bili poštovaniji nego je to danas.
– Nagli razvoj tehnologije jeste donio olakšani način života. Međutim, ogromna posvećenost svim tim tehnološkim izazovima, doprinijela je zapostavljanju duhovnih, moralnih i društvenih vrijednosti. Jedna od tih društvenih i odgojnih osobina jeste uvažavanje i poštivanje nauke, a posebno ljudi koji podučavaju. Koliko je god primjetno da djeca/omladina, nažalost, sve manje uvažava i poštuje svoje učitelje, također se isti zaključak može donijeti u slučaju pojedinih roditelja i ostalih građana, što je zaista pogubno. Ne izražavati poštovanje i uvažavanje, prema nekome ko našu djecu odgaja i podučava, ko od njih želi da izgradi i napravi jaku društvenu ličnost je dokaz našeg odgoja – kaže Cokoja.
Ističe da problema ima mnogo, posebno zbog mnoštva ministarstava obrazovanja. U nekim kantonima ne postoje pedagoški zavodi, što je veliki hendikep za prosvjetne radnike.
– Također, iz godine u godinu, resorna ministarstva mijenjaju pravila zasnivanja u radni odnos putem konkursa, gdje se vrši velika malverzacija, diskriminacija i nepravda prilikom zaposlenja. Isto tako, veliki broj prosvjetnih radnika radi sa davno prevaziđenim nastavnim pomagalima i sredstvima, a o uslovima na radu bolje da ne govorimo – govori on.
NAJPLEMENITIJI POZIV
Melia Meštrić je apsolvent razredne nastave. Odabrala je da bude učitelj, iako, kako kaže, nakon završene gimnazije na početku nije bila sigurna šta upisati.
– Uvijek sam, kao mala imala želju da budem učiteljica i igrala se time, naravno uvijek sam ja bila učiteljica. Oduvijek sam voljela djecu i djeca su nešto posebno za mene. Mislim da je to najljepši i najplemenitiji poziv za jednu osobu. Želja mi je da prenosim znanje na malu djecu koja su željna znanja i pronalazim sebe u svemu tome – kaže Meštrić o izboru učiteljskog posla.
(Alem Dedić/Preporod.info)