Dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu prof. dr. Zuhdija Hasanović danas je održao hutbu u Ratnoj džamiji na Igmanu. Hutbu, objavljenu na zvaničnoj web-stranici MIZ Sarajevo prenosimo u cijelosti:
Hvala Allahu, dž.š., koji nas konstantno, nesebično obasipa Svojim blagodatima i stavlja nas na različite kušnje kako bismo bili bolji ljudi.
I neka je salavat i selam Božijem miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., koji nikada nije mislio samo na sebe i svoje lične interese.
Neka je salavat i selam i njegovoj časnoj porodici, ashabima i svim njegovim sljedbenicima, posebno šehidima koji su za opći interes živote dali!
Draga braćo i poštovane sestre!
U ovom odabranom danu, nalazimo se na posebnom mjestu, u Igmanskoj džamiji. Sa svojim Crnim vrhom od 1647 m Igman čini šumovitu visoravan koja zahvaća 30-ak km dugačke bjelašničke visoravni i sa drugim planinama štiti glavni grad Bosne i Hercegovine. Iako je sam bezvodan, ispod njega se pojavljuje u vidu snažnog vrela rijeka Bosna. Ovdje je također najniža zabilježena temperatura u regiji, −43°C.
Na ovom bezvodnom i nahladnijem mjestu u najtežim trenucima kada su se širom Bosne i Hercegovine proganjali, u logore zatvarali i ubijali muslimani, rušile džamije i mesdžidi, palile biblioteke, skrnavila mezarja i nišani i zatiralo sve što podsjeća na islam i muslimane, borci Armije Bosne i Hercegovine, svjesni značaja snažne i iskrene vjere, krajem 1993. godine grade džamiju.
Kao što smo u toku agresije na našu zemlju iz opkoljenog Sarajeva, dugih 1425 dana, gladni, promrzli i u stalnom strahu od granata i snajperskih metaka, s velikom nadom i ponosom dizali pogled prema slobodarskom Igmanu i molili Allaha, dž.š., da bar na trenutak osjetimo miris slobode i mira na isti način trebamo danas, poslije agresije upinjati svoje poglede prema Igmanu i ovom minberul-islamu (govornici islama) koja muslimanima i muslimankama širom Bosne i Hercegovine treba ukazivati na njihovu poziciju, na izazove na koje nailaze, kao i na pravac i vrijednosti kojih se moraju držati.
Budući da se s ove visine bolje sagledava stanje u kojem se muslimani u Bosni i Hercegovini i izvan nje nalaze, hutba u Igmanskoj džamiji ne bi trebala imati za cilj samo da napoji žedne riječima duhovnosti, da zagrije hladna i otuđena srca savremenog čovjeka nego i da se podsjećajući na početno slovo Igmana i munaru koja nas trza iz nemara ukaže na neophodno dostojanstvo i ponos koji nam danas tako nedostaju.
Taj ponos i dostojanstvo muslimana se treba osjetiti na svakom mjestu i u svakoj sferi djelovanja: politici, ekonomiji, obrazovnim, zdravstvenim, socijalnim i svim drugim ustanovama i kolektivima, na javnom mjestu, unutar porodice i kada smo sami sa svojim Gospodarom. A svi smo svjesni da nije tako!
Zašto se i dan-danas muslimanima Bošnjacima, bez obzira što su najbrojniji u ovoj zemlji osporavaju osnovna ljudska prava, na jezik, posao, sigurnost. A slična je situacija i s pripadnicima drugih nacija i religija. Niko nije zadovoljan stanjem u kojem se nalazimo!
Doveli smo se u poziciju da se Bosna o kojoj se stoljećima govori, piše i sanja kao o ostvarenoj ideji gdje u miru i blagostanju žive pripadnici različitih vjera, nacija i kultura, koji se svakodnevno uvažavaju i potpomažu, a ne samo u vrijeme velikih nedaća, danas masovno napušta!
Znamo da smo doživjeli agresiju koja je uništila naše najpotentnije stanovništvo, razorila privredu i ekonomski nas osiromašila, obezvrijedila sve društvene norme (posebno, poštovanje i povjerenje u drugog) i rasturila porodicu, ali poslije dvadeset i pet godina krajnje je vrijeme da se vraćamo vrijednostima po kojima je Bosna i Hercegovina bila stoljećima prepoznatljiva.
Jedna od glavnih karakteristika Bosanca koja ga je činila dostojanstvenim i ponosnim gdje god bi se našao bila je njegova velikodušnost. Nikada nije mislio samo na sebe, nego bez ikakvog ustručavanja, s radošću i osmijehom na licu časti drugoga, bez obzira ko bio, i uvijek se stavlja u bosanskoj kući kašika i findžan viška.
Danas mislimo samo na sebe i svoj lični, materijalni interes, prestali smo čak i saosjećati se s drugima. I kada pomažemo druge činimo to, jer se tada osjećamo moćnim i lijepo nam je, opet radi sebe, a ne zato što je drugima potrebno.
Vrlo često se pravdamo da sami imamo puno problema i nemamo vremena za probleme drugih. Tako se sve više zatvaramo u sebe, postajemo sve sebičniji, zbog čega smo u sve većim problemima unutar porodice, kolektiva, zajednice i društva.
Svako misli samo na svoj lični interes i pokušava ga ostvariti ne pazeći da li to čini dopuštenim ili nedopuštenim sredstvima. Zbog toga imamo sve više sukoba unutar porodice, jaz između roditelja i djece i samih supružnika je sve veći, nepodnošenje i animoziteti su sve izraženiji, i umjesto da bude topli dom, mjesto sigurnosti, uvažavanja, harmonije i ljubavi, danas su porodice vrlo često mjesta sukoba i zlostavljanja.
Skoro ista situacija je s brojnim ustanovama, organizacijama i kolektivima. Čim se u prvi plan isture lični i stranački interesi niko ne želi uzmaći i svi čine sve da njihovi interesi budu zadovoljeni zbog čega se narušavaju međuljudski odnosi, prekida saradnja, a umjesto nje dolaze podvale, sumnjičenja i sukobi. Dojučerašnji prijatelji koji nisu više u istoj stranci postaju otvoreni neprijatelji, što sve više i više urušava naše društvo.
Nažalost, takvo stanje je i na političkoj sceni. U javnosti se čuju samo riječi zaštite ličnih, stranačkih i interesa svoga naroda. Kada smo posljednji put čuli da neko govori i štiti interese naroda ili religije kojima ne pripada?!
S druge strane, kritiku usmjeravamo samo na druge, nikada na sebe ni na svoje. Rijetko ćemo naići na konstruktivnu samokritiku unutar istih krugova.
El-Buhari bilježi od Enesa, r.a., da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., zahtijevao da se pomogne svome bratu muslimanu, bez obzira nanosio ili trpio nepravdu.
Kada su ga ashabi začuđeno pitali zar se i u islamu rodbinskim, prijateljskim i kolegijalnim vezama daje prednost u odnosu na pravdu, Muhammed, s.a.v.s., podsjeća na stvarno značenje pomoći pa naglašava da onome koji čini nepravdu treba pomoći, na način da se spriječi u tome!
Hadis osuđuje sebičnost, uskogrudnost i zaokupljenost sobom i potiče nas na društveni aktivizam i nastojanje da se loše okolnosti popravljaju za razliku od ponašanja onih koji su puni nezadovoljstva, frustracija i ogorčenosti, ali ništa ne poduzimaju da loše stanje promijene.
Krajnje je vrijeme da se počnemo otvarati jedni prema drugima, da uspostavljamo pokidane veze i narušeno povjerenje, da se iskreno saosjećamo s drugima. Zar trebamo čekati velike nedaće i iskušenja da shvatimo da jedni bez drugih ne možemo ni opstati, a kamoli napredovati?!
Često se hvalimo svojom vjerom u srcu, a Muhammed, s.a.v.s., opisujući istinskog vjernika kaže:
– Niko od vas neće biti pravi vjernik dok ne bude volio svome bratu (čovjeku) isto što želi i sebi – navodi se u hadisu.
Trebamo hrabro stati pred ogledalo i zapitati se: “Jesam li musliman po volji svoga Gospodara, da li izvršavam zadaću zbog koje me je stvorio, da li svojim ponašanjem unutar porodice, kolektiva i društva u kojem živim pokazujem da sam Allahu pokoran ili su mi moji materijalni interesi na prvom mjestu?!”
Od tog odgovara ne zavisi samo naša lična sreća i uspjeh, nego i uspjeh naše porodice, kolektiva, zajednice i društva!
Ne treba očajavati nad nepovoljnim stanjem u kojem se nalazimo, nego ga precizno dijagnosticirati i raditi na njegovom prevazilaženju.
U ovo vrijeme pandemije postali smo svjesni koliko smo slabi i ovisni o drugima i koliko nam znači fizički dodir i kontakt s dragim osobama. Stoga, ako Bog da, kada nas ovo iskušenje prođe napravimo iskorak u odnosu prema drugima. Pokušajmo odgovoriti sebi šta je stvarni razlog našeg lošeg mišljenja ili prezira prema određenim osobama, obuzdajmo našu sujetu i priđimo im prvi.
Muhammed, s.a.v.s., savjetuje Ukbu, sina Amirovog, a time i sve svoje sljedbenike.
– O, Ukba, hoćeš li da te upoznam s najvećom vrlinom stanovnika oba svijeta (dunjaluka i ahireta). Održavaj kontakt i s onim koji te izbjegava, daji i onome koji tebi uskraćuje i praštaj i onome koji ti nepravdu čini, a ko želi da duže živi i ima dobru nafaku neka održava rodbinske veze – kazao je Muhammed a.s.
Svaka generacija ima svoje izazove, što ih prije prepoznamo i temeljitije rješavamo time ćemo sebi osigurati izvjesniji napredak i prepoznatljivo mjesto u povijesti.
Nužno je postati svjestan svojih mogućnosti, da nema nerješivih zadataka i nesavladivih izazova. Čovjek je biće koje u zalihi ima ogroman potencijal neiskorištene životne energije koju treba samo pokrenuti. Uz Allahovu, dž.š., pomoć i isplaniran i organiziran rad mnogo se može postići. Treba biti svjestan da je na nama da uložimo potreban trud i da mi mijenjamo situaciju u kojoj se nalazimo, jer “Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.”
U Bosni i Hercegovini je uvijek bilo ljudi koji su živjeli, ali i živote davali, za opće interese!
Zbog toga moramo, posebno našoj djeci, pokazati da se može ljepše i bolje živjeti. Ova zemlja zaslužuje ljude s vizijom koji će se uzdići iznad teške realnosti i ponuditi ljudima ostvariv san o boljoj budućnosti.
Uzvišeni Allahu, podari nam znanja i mudrosti da shvatimo smisao života, da razlučimo bitno od nebitnog, trajno od prolaznog i da istrajemo u dobru!
Amin!
