Deset godina misijskog rada i djelovanja Odjela za brak i porodicu Muftijstva sarajevskog
Historijska činjenica da su muslimani čovječanstvu podarili jednu od najznačajnijih civilizacija obavezuje savremene muslimane na kritičko i odgovorno preispitivanje vlastitog odnosa prema čovjeku, a posebno prema ženi. Kur’an jasno izjednačava muškarca i ženu u stvaranju i moralnoj odgovornosti, dok društvena tradicija često proizvodi obrasce isključivanja i marginalizacije.
Tek kad muslimani izađu iz epistemoloških okvira koji se, metaforički, mogu označiti kao “Sokratova pećina”, te počnu promišljati stvarnost kroz prizmu svjesnog, budnog i odgovornog razuma – nalik filozofskom liku Živog sina Budnoga (Hajj ibn Jakzān) – pitanje žene i njene uloge u porodici i društvu postaje jasnije, cjelovitije i oslobođeno ideoloških, tradicionalističkih i kulturnih deformacija. Islam, kao normativni religijski i etički sistem, ženi je priznao puninu ljudskog dostojanstva i temeljna prava. Ipak, iskrivljena percepcija žene muslimanke, kao i njene porodične i društvene uloge, rezultat je složenog spleta unutarnjih i vanjskih faktora koji su se historijski taložili u različitim kulturnim i društvenim kontekstima.
Ti faktori, s jedne strane, obuhvataju pogrešna teološka tumačenja, patrijarhalne obrasce i devijacije ukorijenjene u lokalnim običajima, a s druge strane orijentalističke konstrukcije utemeljene na srednjovjekovnim kršćanskim shvatanjima žene. U tim shvatanjima žena se često percipira kao nositeljica “prvobitnog grijeha”, kao biće koje snosi odgovornost za progon čovjeka iz Raja te, stoga, zaslužuje trajnu kaznu, sumnju i marginalizaciju. Paradoksalno, upravo takva srednjovjekovna paradigma projektirana je na islam koji se u Zapadnoj recepciji nerijetko prikazuje kao religija požude i instrumentalizacije žene.
Ovakve interpretacije proizlaze iz nerazriješenih teoloških i antropoloških napetosti unutar Zapadne tradicije, koje se potom nastoje racionalizirati prebacivanjem krivice na “drugoga”, u ovom slučaju na muslimane. U tom kontekstu treba razumjeti i učestalo prikazivanje Muhammeda, a.s., i istaknutih muslimanskih ličnosti u pojedinim literarnim i vizualnim diskursima kao osoba opčinjenih ženama – što više odražava iskrivljenu sliku žene u srednjovjekovnoj kršćanskoj misli nego stvarne postulate islamske antropologije.
Kriterij civilizacijske zrelosti
Kur’ansko kazivanje o Ademu i Havi jasno ukazuje na zajedničku odgovornost, zajednički čin pogreške, ali i zajedničko pokajanje i povratak Bogu. Suprotno tome, u Zapadnoj teološkoj tradiciji Eva je često individualizirana kao isključivi krivac, čime se ženina egzistencija dovodi u trajno stanje moralne sumnje i kazne. Iako savremeni Zapadni diskurs o ženi formalno više ne počiva na tim postulatima, historijski tragovi takvog razumijevanja i dalje su prisutni u kolektivnoj svijesti te oblikuju percepcije islama i muslimanke.
Oduzimanje ženama njihovih prirodnih ljudskih prava, kao i njihovo fizičko, intelektualno i duhovno getoiziranje unutar privatne sfere, predstavlja ozbiljan moralni, društveni i civilizacijski prijestup. S teološkog aspekta, beskrajne rasprave o “ženskim pravima” gube smisao ukoliko se zanemaruje temeljna istina da je ljudsko dostojanstvo neotuđivo i neuvjetovano spolom. Posljedice takvog zanemarivanja vidljive su u gotovo svim segmentima društvenog života.
Jedan od najsigurnijih kriterija za procjenu civilizacijske zrelosti društva jeste njegov odnos prema ženi. Društvo u kojem žena nema priznatu vrijednost i dostojanstvo ne može se smatrati istinski naprednim. Civilizacija, u suštini, počiva na priznanju individualne vrijednosti svakog čovjeka. Budući da se temeljni obrasci ljudskosti formiraju u ranom djetinjstvu, prvenstveno kroz odnos s majkom, uloga žene u izgradnji individualne i kolektivne svijesti ima presudan značaj. Kao prva učiteljica i ključni akter u formiranju vrijednosnog okvira budućih generacija, žena mora imati pun i neograničen pristup obrazovanju, društvenom angažmanu i javnom prostoru.
S obzirom na činjenicu da žene čine polovinu čovječanstva, a da je intelektualni potencijal ravnomjerno raspoređen, svako dovođenje u pitanje obrazovanja i društvene participacije žena predstavlja racionalni i moralni apsurd. Kvalitet ljudskosti, kao i kulturno-civilizacijski nivo pojedinca i društva, mogu se, između ostalog, mjeriti upravo odnosom prema ženi.
Ako pitanje čovjeka postavimo u središte promišljanja, postaje jasno da pitanje žene nije isključivo muslimansko pitanje, već univerzalno civilizacijsko pitanje. Primjeri zemalja Južne Amerike s većinski katoličkim stanovništvom ili Indije s dominantnom hinduističkom populacijom jasno pokazuju da nizak društveni status žena nije nužno povezan s određenom religijom, već s neobrazovanošću, siromaštvom i strukturalnom nepravdom. Nizak nivo obrazovanja ženske populacije čini žene posebno ranjivima i izloženima različitim oblicima ucjene i eksploatacije, što potvrđuje i narodna mudrost da ženu prije svega može zaštititi njeno znanje.
U vremenu opće krize vrijednosti, a posebno porodičnih vrijednosti, žene posjeduju potencijal da ponude najdjelotvornije odgovore na savremene izazove, pod uvjetom da im se omogući adekvatno obrazovanje i aktivno sudjelovanje u društvenim procesima. Istovremeno, historijsko iskustvo pokazuje da društva koja prolaze kroz moralnu i civilizacijsku dekadenciju svoju brutalnost i nepravdu najčešće ispoljavaju upravo nad ženama. Ta činjenica ni u kojem slučaju ne umanjuje patnju žena muslimanki, koje u savremenim ratnim i kriznim kontekstima često snose najveći teret nasilja, gubitaka i društvene nestabilnosti.
U tom smislu, moralna i vjerska obaveza svakog vjernika jeste da se jasno i nedvosmisleno suprotstavi svakom obliku ugnjetavanja žena te da aktivno doprinosi izgradnji društva u kojem se žena poštuje bez obzira na njenu religijsku, etničku, kulturnu ili političku pripadnost. Uzori poput Hatidže, r.a., imaju puni smisao samo ukoliko ih prati i dosljedno slijeđenje Poslanikovog, a.s., odnosa prema ženama.
Sistemski i strateški odgovor Islamske zajednice
Kada je riječ o muslimanskim društvima, bilo da se radi o manjinskom ili većinskom kontekstu, očite su ozbiljne kontradikcije između normativnih zahtjeva islama i stvarne društvene prakse. Islam je, u suštini, religija civilizacije. Historijska činjenica da su muslimani čovječanstvu podarili jednu od najznačajnijih civilizacija obavezuje savremene muslimane na kritičko i odgovorno preispitivanje vlastitog odnosa prema čovjeku, a posebno prema ženi. Kur’an jasno izjednačava muškarca i ženu u stvaranju i moralnoj odgovornosti, dok društvena tradicija često proizvodi obrasce isključivanja i marginalizacije.
U tom kontekstu, važno je istaknuti institucionalne napore Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, među kojima se u posljednjoj deceniji izdvaja djelovanje Odjela za brak i porodicu Muftijstva sarajevskog. Ovaj Odjel predstavlja sistemski i strateški odgovor na savremene izazove koji pogađaju porodicu, bračne odnose i ukupnu kulturu međuljudskih odnosa u muslimanskoj zajednici. Kroz savjetodavni, edukativni i preventivni rad, Odjel doprinosi reafirmaciji porodičnih vrijednosti, jačanju svijesti o dostojanstvu žene i muškarca, te promicanju odgovornog, uravnoteženog i etički utemeljenog porodičnog života. Njegovo djelovanje jasno potvrđuje da pitanje žene i porodice u islamu nije prepušteno stihiji ili individualnim interpretacijama, već se promišlja institucionalno, stručno i u skladu s temeljnim islamskim principima.
Muslimani su, stoga, pozvani da iznova otkriju čovjeka kao subjekta Božije objave. Žena ne smije biti svedena na objekt, niti instrumentalizirana u materijalnom ili simboličkom smislu. Razvoj svijesti o slobodi u svakom društvu neraskidivo je povezan s razvojem svijesti o slobodi žene kao autonomne individue. Konačno, temeljna islamska istina ostaje nepromjenjiva: svaki čovjek, muškarac ili žena, nosi svoju vjeru i svoje grijehe individualno te će, shodno tome, i biti individualno pozvan na odgovornost pred Bogom.
Autor: Samed Omerdić