Muftija sarajevski prof. dr. Nedžad Grabus je u petak 22.04.2022. godine održao hutbu na musalli u Potočarima.
Podsjećajući na poruke Fetha Mekke, muftija Grabus je ukazao na moralnu čistotu snažnih i odvažnih sinova i kćeri Bosne i Hercegovine, koji su nakon svih zločina počinjenih nad njima, imali snagu suočavanja i s negiranjem presuđenog genocida i njegovim posljedicama koje su postale simbolom zločina planetarnih razmjera, te je kazao kako je snažna vjera u Allaha, dž.š. i povjerenje u Njega dala moć i odlučnost majkama Srebrenice i sinovima Podrinja da se herojski bore za istinu i pravdu.
– Moralna uspravnost majki Srebrenice postala je duhovni i kulturni kod Bošnjaka koji je osnažio narodnu samosvijest i važnost ustrajne borbe za istinu i pravdu za sve nevino ubijene ljude u BiH. Dostojanstveno podnošenje iskušenja i borba za istinu i pravdu putem institucija sistema svjedoče vjerničku ozbiljnost, kulturnu i civilizacijsku zrelost u nastojanju da istina i pravda postanu vrijednosti bosanskohercegovačkog društva – naglasio je muftija.
Ovom prilikom muftija Grabus je kazao kako su sve generacije imale svoje borbe i iskušenja s kojima su se nosili, a da je pred našom generacijom zadatak čuvanja topraka i razvijanja svijesti o važnosti domovine.
– Hljeb u ovoj zemlji često je sa sedam kora, ali je naš i valja nam ga čuvati. Obaveza svih nas jeste čuvati svoj posjed i grunt usprkos svim pokušajima da se ovo područje nakon genocida depopularizira, da se ljudi potpuno obeshrabre u povratku i ostanku ovdje i da se oduzme pravo vlasništva na djedovinu – kazao je, između ostalog, muftija Grabus.
Hutbu muftije dr. Grabusa prenosimo u cijelosti:
Danas je 21. dan ramazana 1443. godine po Hidžri, odnosno 22. april 2022. godine po Isau, a.s. Džumansko vrijeme je blagoslovljeno, u sebi sadrži veliko dobro i svakog petka nas poveže u obavljanju namaza, bratskom susretanju u ibadetu i činjenju dobrih djela. To nas čini zajednicom vjernika koji pripaduju ummetu Muhammeda, a.s.
Ovo su dani u kojima se prisjećamo vjerovatno najvažnije poruke ljudskom rodu koja je uslijedila nakon višegodišnjeg progona i protjerivanja sljedbenika Muhammeda, a.s., iz Mekke i njihovog povratka u rodni grad. Povratak u Mekku 20. dana ramazana 8. godine po Hidžri i konačni pad mušričke tiranije obilježen je plemenitim postupanjem najodabranijeg čovjeka, Muhammeda alejhisselama – koji je nadahnut Božijim Svjetlom, i sam širio nuri-muhamedijje, svjetlost ljudskom rodu. Rijetki su primjeri u ljudskoj povijesti koji se mogu navesti ili usporediti sa činom Resuli-Ekrema, Nebijj-Muhterema – Časnog Poslanika, a.s., i njegovim dostojanstvenim odnosom prema ljudima koji su mu činili zlodjela. Muhammed, a.s., je obraćajući se okupljenima u Mekki nakon trijumfalnog i mirnog povratka u svoje rodno mjesto kazao: “O ljudi, doista vas je Allah oslobodio i otklonio od vas džahilijetsku (ignorantsku) oholost i hvalisanje precima iz tog perioda. Čovjek može biti čestit vjernik ili bijedni griješnik. Svi ste potomci Ademovi, a Adem je stvoren od zemlje. Neka se ljudi prestanu hvalisati svojim precima (misli se na one pretke koji su bili bijedni griješnici ili zločinci) jer takvi su samo džehenemsko gorivo, a kod Allaha manje vrijede od skarabeja (kukca) koji svojim nosom kotrlja nečistoću.”
Nevjerovatno je koliko snažnih, strateških i mudrih poruka iščitavamo iz ovog hadisa Muhammeda, a.s. jer se značajan broj ljudi nikada ne uspije osloboditi arogancije utemeljene na nacionalističkom, vjerskom, rasnom ili “nekom drugom jednako bijednom pokušaju” uspostavljanja superiornosti u odnosu na druge ljude ili nastojanju da se zlodjela i zločini predstavljaju kao čin hrabrosti ili ponosa. Muhammedov, a.s., trijumfalni ulazak u Mekku u miru sa hiljadama svojih sljedbenika legitimirao ga je i upisao kao najvećeg mirotvorca u povijesti – i to ne samo u srcima i očima vjernika kojima je dostavio radost, smiraj i puninu vjerovanja nego i u očima svih istinoljubivih, onih koji su u ovakvom ulasku u oslobođeni grad prepoznali Muhammeda, a.s., kao donosioca mira svim svjetovima, svim narodima različitih jezika i boja kože i poštivanja ljudi i ljudskih života.
Kada govorimo u Potočarima ili Srebrenici uvijek imamo na umu ono što su trpjeli naša braća i sestre tokom agresije na BiH i, posebno, u periodu izvršenja genocida. Također, imamo na umu i moralnu čistotu snažnih i odvažnih sinova i kćeri BiH koji su nakon svih zločina počinjenih nad njima imali snagu suočavanja i s negiranjem presuđenog genocida i njegovim posljedicama koje su postale simbolom zločina planetarnih razmjera. Snažna vjera u Allaha, dž.š. i povjerenje u Njega dala je moć i odlučnost majkama Srebrenice i sinovima Podrinja da se herojski bore za istinu i pravdu.
Zato je to svijetli primjer vjerničke čistote slijeđenja kur'anske upute na primjeru Habila, sina Ademovog koji svome bratu Kabilu govori: “Ako bi ti i pružio na mene svoju ruku da me ubiješ, ja ne bih na tebe pružio ruku da te ubijem, jer ja, doista, od Boga, Gospodara svjetova strahujem.” (El-Maida, 28) Zločinci su u bijednom duhovnom stanju, a šehidi su simbol svijetle istine i moralnog dostojanstva. Zločinci, zapravo, kako Kur'an govori, nose i tuđe i svoje grijehe. “Želim, zapravo, da ti moj i svoj grijeh poneseš i da među onima koji će u Vatru budeš, jer to je kazna za one koji počine nasilje.” (El- Maida, 29) Moralna uspravnost majki Srebrenice postala je duhovni i kulturni kod Bošnjaka koji je osnažio narodnu samosvijest i važnost ustrajne borbe za istinu i pravdu za sve nevino ubijene ljude u BiH.
Dostojanstveno podnošenje iskušenja i borba za istinu i pravdu putem institucija sistema svjedoče vjerničku ozbiljnost, kulturnu i civilizacijsku zrelost u nastojanju da istina i pravda postanu vrijednosti bosanskohercegovačkog društva.
Poštovana braćo,
Svjesni smo činjenice da je dunjaluk poprište, kako se to kaže u Kur'anu, nereda, fesada i ljudskog prolijevanja krvi, ali i velikih djela i dobročinstava koje je čovjek sposoban činiti. U našem učenju, Adem, a.s., je stvoren od zemlje što znači da su ljudski elementi i sastojci usporedivi sa hemijskim elementima zemlje. U nekim tumačenjima kur'anskih učenja navodi se da je čovjek stvoren od zemlje na kojoj je rođen. Otuda i tolika ljubav prema zemlji i mjestu porijekla. U suštini sve što je na nebesima i na Zemlji jeste Allahovo, i za Zemlju Allah, dž.š., kaže: “Mi smo, uistinu, Ti koji će naslijediti Zemlju, zajedno s onima koji su na njoj, i Nama će biti vraćeni.” (Merjem, 40) Kao vjernici smo radosni, ispunjeni mirom jer znamo da smo Allahovi i da se Njemu vraćamo. Kao privremeni korisnici dunjaluka ili svega na ovome svijetu s našim ograničenim životima pozvani smo svjedočiti vjeru u Allaha, dž.š., i moliti Ga da budemo upisani kao svjedoci vjerovanja u Njegovim knjigama. “Gospodaru naš, mi vjerujemo u ono što si objavio i slijedimo Poslanika, pa nas upiši među one koji su posvjedočili svoje vjerovanje!” (Alu Imran, 53)
Ovo su najvažnije knjige, Allahove knjige koje su naš spas i na dunjaluku kroz uputu – huda, milost – rahmet, oprost – magfiret, i na Budućem svijetu.
U islamskom pogledu na svijet čovjek je dužan izvršavati i vršiti svoju dunjalučku misiju i zadaću jer nam Allah, dž.š., kaže: “I time što ti je Bog dao bori se za onaj svijet, ali ne zaboravi svoje sljedovanje na ovom svijetu, i čini dobročinstvo onako kako ga je Bog učinio tebi, i nemoj činiti nered po zemlji, zaista Allah ne voli one koji nered čine”. (Kasas, 71) U suri Vjerovjesnici Allah, dž.š., nas obavještava: “Nakon Tevrata, i u Zeburu smo zapisali da će Zemlju Moje dobre sluge naslijediti.” (El-Enbija, 105) U svim navedenim ajetima se zrcali mudrost koja nas povezuje sa zemljom i obavezom ustrajnosti i odgovornosti za naš dunjalučki život.
Poštovana braćo,
Muslimanska vizija slobode i postizanja smiraja na ovome svijetu uči nas da imamo povjerenje u Allaha, dž.š., da je sve Njegovo i da se Njemu vraćamo sa svim svojim djelima koja činimo na prolaznom svijetu. Naveli smo više kur'anskih ajeta koji nas obavezuju i hrabre da ustrajemo u svjedočenju Istine i borbi za svoje mjestu pod Božijim suncem na ovom dijelu zemlje od koje smo stvoreni i skojom smo se srodili. Hljeb u ovoj zemlji često je sa sedam kora, ali je naš i valja nam ga čuvati. Obaveza svih nas jeste čuvati svoj posjed i grunt usprkos svim pokušajima da se ovo područje nakon genocida depopularizira, da se ljudi potpuno obeshrabre u povratku i ostanku ovdje i da se oduzme pravo vlasništva na djedovinu. Sve generacije su imale svoje borbe i iskušenja s kojima su se nosili.
Zadatak pred našom generacijom jeste čuvanje topraka, razvijanje svijesti o važnosti domovine u kojoj možemo slobodno svjedočiti svoje vrijednosti i živjeti u slobodi sa svim ljudima koji vole mir, poštivanje reda i prihvatanje drugog i drugačijeg kao Božiju milost.
Stupili smo u posljednju trećinu ramazana, duhovno osnaženi i ohrabreni kur'anskim mubeširatima, radostima koje su unijele smiraj i svjetlo vjere u vjernička srca. Naša zajednička obaveza jeste čuvati i vrijednosti IZ u BiH koja emocionalno i duhovno povezuje sve Bošnjake u BiH i širom svijeta u vrijednostima vjere i morala. IZ nas povezuje i praktičnim dužnostima kao što su obaveze džemata, vođenje brige o džamijama, obrazovnim ustanovama i razvijanje zajedničkog narativa o ukupnom islamskom učenju. Jedna od obaveza o kojoj uz ramazana govorimo jeste ibadet, vjerska dužnost izvršavanja zekata i sadekatul-fitra. Samo organizirane zajednice su sposobne voditi brigu o svojim zajedničkim vrijednostima. Zekat i sadekatul-fitr su naše zajedničko dobro. Duhovna povezanost u mjesecu ramazanu osnaži naš konsenzus i zajednički stav najviših organa IZ u BiH o važnosti Bejtul-mala o kojem brinu časni i odgovorni ljudi za naše opće dobro. Zajedništvo u vjeri, čuvanje institucija i vjerskih obaveza dužnost je o kojoj moramo voditi svi računa. Allahu podari nam snagu Muhammedove, a.s., vjere u ljubavi preme rodnoj grudi i poštovanju ljudi kao Allahovih stvorenja, podari nam snagu čuvanja i snaženja IZ u BiH i domovine BiH. Gospodaru naš podari nam mir u našim dušama, mir u našim porodicama, džematima, mir u BiH i svijetu – navodi se u hutbi muftije sarajevskog dr. Nedžada Grabusa.
