Drugog dana ramazana 1445. h.g. u izdanju emisije ‘Stil života u islamu’ zadovoljstvo je ugostiti sjajne alime i intelektualce koji su svojim radom i djelovanjem ostavili pečat i školovali brojne generacije svršenika Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Tema je, naravno, uvijek aktuelna, ali je možda posebno intrigantna, ne samo za nas u Bosni i Hercegovini, nego svuda gdje žive Bošnjaci, u današnjem vremenu brojnih izazova koje je donijela najprije globalizacija, a potom i posljednja kompjuterska revolucija.

Naravno, radi se o odnosu islama i ramazana u Bosni i Hercegovini između naše tradicije i izazova globalizacije. U tom smislu prof. dr. Nedžad Grabus, muftija sarajevski, osvrćući se na našu tradiciju rekao je:

  • Neupitno je da ramazan uvijek donese radost u naše domove. Etimološki, ramazan se prevodi kao jedna vrsta pustinjske ispucale zemlje koja čeka kišu, pa na puno načina ovo se može prenijeti na vrijeme kada naše duše žeđaju i traže obnovu onog duhovnog. Potrebno je naglasiti da je ramazan odabran ne samo kao sveti mjesec, ramazan je posebno sveto vrijeme u kojem se susreću nebeski i zemaljski svijet. To je istovremeno u našoj tradiciji period kada obnavljamo našu vjeru, ne samo u njenoj praksi, jer dakako bez praktikovanja i poznavanja formalnog dijela religioznosti ne možemo postići ni suštinsko razumijevanje vjerovanja. Ova normiranost islama kao vjere i učinila ga je tako svježim i aktivnim sva ova stoljeća i te vrijednosti, npr. kada postimo, kako postimo, jer ne odlučujemo to mi, stvari su koje dijele svi muslimani svijeta.

U našoj bosanskohercegovačkoj tradiciji ramazan je imao i dodatnu osobinu konstituirajućeg elementa našeg identiteta, ali on ima i vrijednost kontinuiteta. Naša je specifičnost u tome što je tako utemeljen identitet uvijek činio naše razumijevanje islama i lokalnim i univerzalnim – potvrdio je sarajevski muftija prof. dr. Nedžad Grabus.

U tom smislu posebno vrijedno i interesantno jeste tumačenje posta kao temeljnog dijela mubarek mjeseca ramazana. O tome u bosanskohercegovačkom kontekstu akademik Enes Karić kaže: „Sve svjetske religije su među ljude dolazile kao krug, kao obredi. Obredi ili rituali u vjeri su jedna tajna. Tako su i svi obredi u islamu, a posebno oni vezani za ramazan, vezani za tajnu. To je tajna priznanja čovjeka kao stvorenja Božijeg i njegovog priznanja da iznad njega postoji veća stvarnost koju je teško sebi predstaviti. Zbog toga se ona u vjeri vjeruje. Pri tome razum nije zapostavljen. Dakle, ramazan je obred koji traje prilično dugo, najčešće 29 dana, a može trajati i 30 ili 28, obred koji se obraća i tijelu, jer postoji tjelesni napor, to je obred srca, jer srce traži Boga koji ga je pokrenuo i čini da čovjek živi. Uz to ramazan je namijenjen i umu, jer navodi čovjeka na razmišljanje o hrani ili o vodi, a sve to sa željom ka jednom Stvoritelju.“

Potcrtavajući ove teze akademika Karića, naša urednica Dalila Omerović potom je pitala i prof. Neimarliju koji su to elementi i šta je ono što je odgojilo nas, šta je formiralo našu kulturu u odnosu na druge i drugačije tradicije:

  • Uloga islama u odgoju i definisanju identiteta našeg naroda se, naravno, nastavlja na ranije rečeno, ali u životu bosanskih muslimana ramazan je jedna od temeljnih islamskih ustanova koji određuje post. Ali ramazan nije samo post. On je u doživljaju našeg naroda, odraz njegovog djelovanja… Rekao bih da je življenje islama u ramazanu kod nas u tečnom stanju. On ima tečni karakter jer se s jedne strane spaja ovo zemaljsko i nebesko, kako je ranije kazano, a s druge strane to je jedinstven primjer povezivanja te čovjekove težnje ka nebu i čovjekove ovisnosti o zemlji. Zato sam i rekao da je kod nas islam u tečnom stanju, jer ukoliko je voda led, onda je u krutom stanju, a ukoliko je para, onda se gubi. Ramazan je, dakle, prirodno stanje ovog jedinstva na višoj razni.

Pazite, post zahtijeva nijet, dakle, znanje čovjeka da posti. Ne može se biti gladno da se ne zna, pa tu možemo govoriti o dubokoj pedagogiji ramazana i to prema pojedincu i našoj odgovornosti u slobodi.

Za našu Dalilu bilo je interesantno otvoriti temu o kulturama ramazana u Evropi zbog čega je prof. dr. Grabus potvrdio da je islam jedna vrsta sintetiziranja svih prethodnih objava te da je u tom smislu apsolutno univerzalan.

  • Ta univerzalnost predstavljala je vrlo brzo priliku za uspostavu komunikacije. Već u sedmom vijeku zapadni svijet preko Andaluzije upoznao je islam pa, iako je post u ramazanu prepoznat kao najstriktniji i najteži post među svim monoteističkim religijama, zapadni svijet, dakle ne samo Evropa, nego i Amerika i Australija, sve više razumijeva ramazan i post u njemu. Dovoljno je samo podsjetiti kao kuriozitet u kojim sve centrima moći i koji svjetski vladari organizuju iftare za svoje državljane i građane muslimane. Naravno, to nije više samo susret na iftaru, nego način susreta kultura. Post kao individualna odluka znači odreći se nečega što je nadohvat ruci, tako da post postaje jedno od najvažnijih pitanja u savremenom svijetu. Jer post je duhovni odgoj kojim razumijevamo našu prizemnost i kako se možemo osloboditi materijalizovanih stvari, dunjalučkih stvari koje onemogućavaju razvoj ljudskog duha u svijetu primarnog konzumerizma – potvrdio je sarajevski muftija Grabus, koji ideju posta vidi kao način osiguranja razumljive komunikacije sa Zapadom, pri čemu ramazanski post dobiva sve veću vrijednost i poštovanje. 

Različite su epohe obilježile našu civilizaciju, ali ramazan je ostao. Na pitanje je li moguće napraviti neki pregled ili komparaciju u odnosu na promjenu vremena s jedne, i konzistentnost ramazana, s druge strane, prof. Neimarlija je rekao:

  • Ja bih razdvojio tri razine ili tri toka: univerzalnu islamsku tradiciju, lokalne tradicije i  treću dimenziju kao univerzalne čitljivosti, razumljivosti tog instituta posta. I pored ovih misli, napominjem da je post u ramazanu individualan čin, jer čovjek je tu sam s Bogom, ali je istovremeno i zajednički, kolektivni čin, tj. obred jedinstvenog i zajedničkog vrednovanja. Univerzalna čitljivost vrijednosti posta kao samodiscipline i samoodgovornosti je vjerski motivisana, a podsjetimo se da su svi ljudi najprije određeni sposobnošću da se kontrolišu, da sebi kažu: ne, da kažu: neću piti vodu bez obzira na to što sam žedan. Ljudi se uglavnom obraćaju Bogu u nevolji, što je razumljivo, ali post je obraćanje Bogu zbog zdravlja, zbog svjesne odluke o žrtvi. I to je njena univerzalna snaga i razumljivost.

Govoreći o svojim iskustvima doživljaja ramazana i posta u zajednicama gdje to nije dio tradicije, sarajevski muftija Nedžad ef. Grabus je rekao: „Čovjek je biće zajednice i nakon što isposti, čovjek želi da podijeli to svoje iskustvo s drugima, želi da učestvuje u zajedničkim obredima, želi da bude na iftaru i zato je važno biti uz porodicu u tim trenucima. Potrebno je uključiti vlastitu porodicu i biti s ljudima koji to razumiju. Sve više ljudi širom svijeta vodi računa o tome i često ćete vidjeti velike svjetske korporacije, koje do prije 30 godina nisu znale šta je ramazan, da u svoje kalendare uključuju ramazan ili Bajram kao dio svog odnosa prema potrebama ljudi, da poštuju to što tako veliki broj ljudi radi tako predano. Mi kao ljudi koji znaju artikulirati potrebe muslimana treba da o tome dovoljno i jasno govorimo. Na temelju iskustva naših Bošnjaka koji su živjeli izvan domovine nastojimo razvijati tu tradiciju i komunikaciju sa širim društvenim okruženjem, jer je islam kao fenomen sve zanimljiviji u svijetu. Vjerujemo da iskustvo koje mi nosimo iz BiH s autentičnim razumijevanjem bosanske muslimanske tradicije može u značajnoj mjeri pomoći i ljudima koji nisu muslimani zašto je u muslimanskoj tradiciji, između ostalog, važan mjesec ramazan kao mjesec duhovnosti, vlastitoga promišljanja o suštinskim pitanjima života i, na koncu, tog duhovnog napredovanja unutar nas samih.“

Akademik Enes Karić prenio je svoje iskustvo u susretu s posvećenom katolkinjom, američkom intelektualkom, koja je jedne prilike tokom boravka u Sarajevu tokom ramazana željela doživjeti iskustvo klanjanja u Begovoj džamiji i u tom smislu provjeravala bi li na bilo koji način uznemirila ili nešto pokvarila tim svojim činom.

Nakon što je obavila čin o kojem je kao orijentalistkinja već dovoljno znala u formalnom smislu, upitala je akademika Karića zašto se u našem jeziku kaže da klanjamo, a ne upotrebljavamo formulaciju klanjati se, na šta je akademik odgovorio da je upravo u tome suština:

  • Klanjati se značilo bi da mi već zamišljamo da je Bog na nekoj strani u hramu svetom, a nije. Bog je svugdje, kako se kaže u Kur’anu – gdje god se okrenete, tamo je Božija strana, tamo je Bog. Također, kada konsultujete velike enciklopedije iz zapadne hemisfere, u svima se daje velika pažnja i na poseban način se tretira ramazan. Interesantno je da npr. Enciklopedija Britannica ima poseban item – dio u kojem ističe kruženje ramazana kroz „mjesečevu godinu“, u kojem nudi zaključak kako je to sjajan upliv u sve vremenske zone u određenom vremenskom periodu od 36 godina, kako bi vjernik saznao kako je postiti i kada je to lahko i kada je to teško u odnosu na vremensku zonu.

Sva ova iskustva govore o jačini univerzalnosti ove poruke koju nosi ramazanski post, ali i izvjesno otkriva vrijednu ulogu i snagu naše bosanskohercegovačke tradicije i iskustva ramazana koju dijelimo gdje god da se nalazimo.

Izvor: Hayat.ba