Profesor Mustafa Spahić o knjizi “Teološke teme savremenih turskih autora”: 16 autora, 17 tekstova i jedna vrijedna knjiga

Piše: Mustafa Spahić

Knjiga “Teološke teme savremenih turskih autora” koju su priredili prof. dr. Nedžad Grabus, sarajev­ski muftija i redovni profe­sor na FIN-u, i dr. Samed Omerdić, zbirka je od sedamnaest tekstova, koje je napisalo šesnaest autora jer je Šaban Ali Duzgun pisac dva tek­sta. Sve tekstove sa turskog jezika izvanredno i stručno znalački pre­veo je dr. Samed Omerdić. Trojica su recenzenata: prof. dr. Adnan Si- lajdžić, akademik prof. dr. Enes Ka- rić i prof. dr. Almir Pramenković. Lekturu i korekturu je izvršila Ami- la Kahrović Posavljak. Izdavači su El-Kalem i FIN. Za izdavače se pot­pisuju direktor El-Kalema Mesud Smajić i dekan FIN-a, prof. dr. Mu­stafa Hasani. Dizajn naslovne strane na lijep i kvalifikovan način uradio je Tarik Jesenković. Knjigu je štampao El-Kalem, Sarajevo, 2024. godine.

Pionirski rad

Knjiga pred nama ima akaidske, ilmul-kelam, teološke teme iz obla­sti islamske dogmatike ili osnov­nih principa i načela islamskog vjerovanja, prevedena sa turskog jezika i sa tekstovima od turskih au­tora, za ovu sredinu i ovdašnju inte­lektualnu javnost i stvarnost unazad osamdeset godina je prava rijetkost ili je novum, bar kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, mada je Bo­sna skoro pola milenija bila u sasta­vu Osmanske carevine. Doduše, na planu hadiskih disciplina učinjen je veliki napor i zahvaljujući goraždanskom muftiji Remziji Pitiću, pre­vedeno je enciklopedijsko-hadisko djelo na nekoliko hiljada stranica.

Svi tekstovi turskih autora podije­ljeni su na dvije velike teme: Formi­ranje i Kritika/Analiza. Prvi tekst u ovom poglavlju je “Teorija nastanka religije u kontekstu savremene ar­heologije i antropologije” od Turula Kurta. Mada je jedan musliman­ski mislilac smatrao da turski na­rodi ne dospijevaju do spekulativ­nog mišljenja i apstraktno-kritičkog diskursa, demantira ga Turul Kurt i većina autora u knjizi pred nama.

Sa stajališta ontičke i antropološke perspektive ključno je pitanje šta je i koji je prvi izvor iz kojeg je nastala i iz kojeg se razvila prvobitna ljud­ska svijest.

Prema svim nebeskim objavlje­nim religijama i prema mnogim mudracima i učenjacima, osnovni i prvobitni oblik ljudske svijesti je Božija Objava – Revelacija. Iz Objave se razvijaju svi oblici prave i iskonske čovjekove naravi, primjereni oblici ljudske svijesti: vjera, religija, mo­ral i etika, sve neupitne vrijednosti, principi, načela, obredi, odgoj, kul­tura, umjetnost, filozofija i teleolos – svrha, smisao, nakana i cilj svega i na ovom i na onom svijetu.

Drugi izvor i oblik ljudske svijesti je mit i mitologija – usturetum esatir. Sa stajališta objavljenih religi­ja mit je šejtanska, sotonska, luciferova i dijabolikusova objava. Mit je dubinska, nesaglediva laž, priča, bajka, legenda, kojoj se pridaje ne­upitni, gotovo sveti, naročit značaj i mit govori o svetim licima, junaci­ma, o porijeklu, mada potpuno laž­nom, svih stvari, stvorenja i svjetova, o tome kako je svijet nastao iz haosa u kosmos, o tome kako se svijet na­stanio ljudima i kako su neki smrtni­ci postali besmrtnicima. Mit govori i o navodnom nastanku bogova. Re­ligija mita je magija – Sihr.

Prema Jamesu Frazeru, prvi izvor iz kojeg je nastala i iz kojeg se ra­zvila prvobitna ljudska svijest kao niži i neizdiferencirani oblik ljud­ske svijesti jeste magija. Na 21. stra­nici knjige Turul Kurt piše: “Prema Frazeru, metoda koju ljudi koriste za prevladavanje strahova jeste magi­ja – sihr. Prema njegovim riječima, evolucija je od ideje magije, koja leži u osnovi ljudskog duha i svije­ta mišljenja, dovela je do religije, a odatle do nauke. Osim toga, prema Sigmundu Freudu, totemizam, koji se temelji na animističkim osnova­ma, jeste porijeklo religije. Prema ovoj teoriji, osjećaj religije – naprimjer, traženje oprosta, popraćeno obredom, prilikom učinjenog gri­jeha te pokajanje temelji se u pod­svijesti na prvom ubistvu oca. Pre­ma totemizmu, postoji objekt, na­ime, totem, koji međusobno pove­zuje članove plemena”.

Zašto? Zato što pripadnici roda ili plemena vjeruju da se u tačno odre­đenu stvar, biljku ili životinju uselio duh njihovog pradavnog pretka i tu je prema njima pohranjen identi­tet i kontinuitet njihove zajednice. Iz mita i mitologije razvijaju se svi oblici krive ljudske svijesti kao što su: magija i sve vrste materijalne magije kao što su totemizam i feti­šizam i duhovne magije kao što su animizam, antimatizam, okultizam i šamanizam. Magija – sihr kao šejtansko-sotonska religija je skup ta­janstvenih misli, radnji, riječi i po­stupaka pomoću kojih mag-sahir, čarobnjak, žrec, guru i duhovni pornograf, varalica i ribar ljudskih duša želi utjecati na prirodni tok stvari, mijenjati ih i podešavati ih, a tako­đer i njihov kauzalitet nužne uzročno-posljedične veze i odnose uskla­đivati sa svojim željama. Mag hoće da umjesto Boga bude stvoritelj, zakonodavac, izazivač, promjenitelj sudbine, a u to i mnoštvo ljudi, po­gotovo u visoko razvijenim civiliza­cijama, uvjerava, navodi i zavodi.

Magija je rezultat i posljedica mita i to je ustvari širk, materijal­ni i duhovni. Zato se u magiji ni­kada do vjere u Boga ne može doći i dalje stići od samog maga. Mag je, dakle, krajnja granica i cilj vje­rovanja, a ne Bog. U mitsko-magijskom vjerovanju kroz teofanije, bogoobjavljivanje i pojavljivanje božanstva među ljudima, zatim spuštanja božanstva u ljudski lik i oblik – inkarnacija. U antropomorfizam što primarno vodi ljude da pre­ko reinkarnacije, preko duša dos­piju do antropocentrizma – prema kome je čovjek centar univerzu­ma i konačni cilj i svrha svega. Sva­ku zabludu prati druga zabluda pa se na antropocentrizam nadodaje antropaptizam, a to je prenošenje ljudskih duševnih emocija na pa- ganska božanstva i pridavanje ljud­skih pozitivnih i negativnih osobina božanstvima.

- Mada je jedan muslimanski mislilac smatrao  da turski narodi ne dospijevaju do spekulativnog mišljenja i apstraktno-kritičkog diskursa, demantiraju ga Turul Kurt i većina autora u knjizi pred nama.

- Na stranici 269. autor piše: “Život je naj- dragocjeniji poklon koji je podaren čovjeku”. Načelno, sve su religije protiv i samoubistva i ubistva. Međutim, kada ljudi boluju od neizlječivih bolesti sa nepodnošljivim bolovima,tu i medicina mora imati svoj sud i ocjenu.

Hoesle lucidno primjećuje: “Ako je Bog postao čovjekom, onda je to iz perspektive svijesti blizak obra­tan zaključak da čovjek može i mora postati Bog”. U okviru mitsko-magijskog vjerovanja opasna je za­mka vjerovati u natprirodnu i sve­tu moć materijalnih predmeta, bi­ljaka, stvorenja i stavljati znak jed­nakosti između Stvoritelja i stvore­nog univerzuma. Kao jedan od sre­dišnjih pojmova Spinozine filozo­fije, causa sui sadrži u sebi odbaci­vanje svakog vanjskog uzroka (tako i Boga kao transcendencije priro­de) omogućuje tezu o samodovolj­nosti i autonomnosti prirode, kao i jedinstvu svijeta, te je njime u biti određen čitav Spinozin monistički determinizam, odnosno pojam slobodne nužnosti. Bog ili priroda deus sive natura nije izvan ili iznad stvari, već je u njima pa je stoga on i priroda koja stvara natura naturans u odnosu na sve mo­duse Božijih atributa, tj. na stvorenu priro­du – natura naturata. Šta znači natura naturans – stvaralačka pri­roda, koja je stvorena iz ništa kao i čitav uni­verzum i svemir. Da­našnja fizika i astro­nomija kažu za nasta­nak samo jednog ato­ma vodika bez Božije stvaralačke kreacije potrebno je, ukoliko je to uopće mo­guće, petnaest milijardi sunčanih godina. Pored turskog jezika, Turul Kurt govori njemački, engleski, francuski, španski, arapski, latinski, grčki, hebrejski i sirijski jezik.

Drugi tekst u prvom poglavlju je “Religiozna društva u sekularnom svi­jetu – razumijevanje vjerovanja – imana modernog čovjeka” autora Temel Ješiljurta redovnog profesora. Na 35. i 36. stranici teksta vispreno i promi­šljeno zapaža: “Diskurs modernizma odbacuje nametanje suštinskog poj­ma (etike) dobrog i zlog, koji je odre­dio Bog. Pomalo je ekstremistički reći kako je sekularizacija projekt potpu­nog čišćenja od vjerovanja ili religi­je, ali možemo reći da je religija koju ona zamišlja sekularizirana religija”.

Primjena vjere

Treći tekst u prvom poglavlju je “Bidat i praznovjerje kao sredstvo otuđenja od religije” Džafera Karadaša, redovnog univerzitetskog pro­fesora. Na 51. i 52. stranici važno je navesti definiciju Sunneta i bid’ata: “Sunnet je ispravna primjena vjere dok bida – novotarija ili praznovjer­je i odstupanje u vjeri u ime vjere ili pobožnosti. U tom smislu bidat znači otuđenje od vlastite vjere i otuđenje od vjere i gubitak njene izvornosti, a sunnet podrazumijeva postupke koji će biti u skladu sa riječima, postup­cima i odobrenjima Poslanika, a. s.

Četvrti tekst u prvom poglavlju je “Čovjek i njegova sudbina iz genet­ske perspektive” profesorice Husa Karaboa Jurdagur koja se bavi bioetikom, molekularnom biologijom i tako razbija sliku stereotipija o tur­skoj ženi. Peti tekst je “Ljudska dje­la i sloboda volje s aspekta neuroteologije” Sabahudina Kiliča, ljekara ortopedije i traumatologije i dokto­ra islamskih nauka. Sa izrazom neuroteologije prvi put se susrećem.

Šesti tekst u prvom poglavlju je “Reinkarnacija i seoba duše u per­cepciji Islama” od Mehmeta Bulge na, vanrednog profesora. Islam is­ključuje bilo koji oblik, duhovni ili tjelesni, inkarnacije i reinkarnacije ili selenja duša iz predaka u potom­ke. U Islamu čovjek je neraskidiva cjelina tijela ili džisma, nefsa – egzi­stencijalne duše, akla – uma i ruha – duha. Na Sudnjem danu svaka će osoba biti proživljena sa svojom du­šom u svome tijelu i odgovarat će za svako svoj djelo. U selenju duša ne postoji individualna odgovornost.

Sedmi tekst u prvom poglavlju je “Vrijednosni sistem Kur’ana i naša percepcija žene” i osmi tekst “Modeli odnosa religije i nauke i njihovi zajednički koncepti”, napi­sao je profesor filozofije Šaban Ali Duzgun, fulbrajtovac koji je držao predavanja i bio profesor na Georgetownu, Alabami, Stanfordu, a trenutno predaje Ilmul-kelam u Ankari. Oba njegova teksta su filo­zofski promišljena i i izazovna za promišljanje.

Prvi tekst iz drugog poglavlja, a deveti u knjizi je “Problem i kritika zla kao antireligijski diskurs” Metina Ozdemira, univerzitetskog pro­fesora na više fakulteta. Mada sufije kažu: Zlo je odsustvo dobra, Ozdemirova doktorska teza glasi: “Pro­blem zla u islamskoj teologiji”. Teodiceja je teorijsko-saznajno staja­lište i uvjerenje religije da je Bog i izvor svega što je istina, dobro i li­jepo, a da se zlo i nered u svijetu ni na koji način ne mogu shvatiti kao protivrječnost Božijem savršen­stvu, zato što su izvori zla i nereda prokleti šejtani, džinni nevjernici i ljudi nepopravljivi grešnici koji, u okviru slobodne volje i slobodnog izbora biraju zlo, a ne dobro. Da bi se spriječilo zlo, morala bi se uki­nuti sloboda volje i sloboda izbora, koja je od svih stvorenja darovana samo čovjeku.

Drugi tekst iz drugog poglavlja, a deseti je “Novi ateizam i kritika” Alpera Biligija, profesora sociolo­gije, koji je napisao knjige “Šta na­uka nije”, “Darwin i Osmanlije”, “Kad nauka utihne”. Na 197. stra­nici i Biling lucidno zapaža: “Dakle, dok stari ateisti ponekad zapažaju i naglašavaju pozitivne strane religi­je, novi ateisti religiju predstavljaju kao apsolutno štetni fenomen koji (čak) uništava čovječanstvo. Religija se tretira, posebno Islam, kao sklo­na nasilju i užasu. Teror je hranio i nastavlja da hrani novi ateizam”.

Treći tekst iz drugog poglavlja, a jedanaesti je “Fenomen ličnog ra­zvoja kao problem vjerovanja” od vanrednog profesora Osmana Demira. Drago mi je da je Demir pisao o ovoj temi. Svojevremeno je Ortega i Gaset zapazio i skrenuo pažnju da mlada generacija gubi važno ljud­sko svojstvo u slikovnom svijetu: “Gubi kapacitet sabranosti sebe o sebi”. Kur’an poziva i ohrabruje: “Brinite se o sebi, ako ste na pra­vom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu ćete se svi vra­titi i On će vas obavijestiti o onome što ste radili”.

Četvrti tekst iz drugog poglavlja, dvanaesti je: “Globalizacija i sektaški konflikt” od profesora Ramazana Bičera koji pored turskog tečno go­vori engleski, francuski i turski. Ima jedna velika zamka. Griješe svi oni koji uspostavljaju znak jednakosti između kulture i civilizacije. Što se više civilizacija globalizira, kultu­ra u strahu od gubljenja identifika­cije i autentičnosti zatvara se kao živi organizam u svoj koncentrič­ni krug. Drugo, redukcija i svođe­nje Islama samo na jednu dimen­ziju, bilo koju duhovnu, materijal­nu, individualnu, društvenu, ovosvjetsku ili onosvjetsku nije puno­ća i mudrost Islama.

Peti tekst iz drugog poglavlja, tri­naesti je: “Fenomen fanatizma i kri­tika nekritike u strukturama vjerskih redova” od Husejna Maraza koji je karijeru započeo kao imam i hatib, a doktorirao o mutezilijama i sada kao univerzitetski profesor govori engleski i arapski. Fanatici su ljudi jedne dimenzije. Nemaju pouzda­nja u sebe. Slobode volje i slobode izbora plaše se skoro koliko i smrti. Veoma često do bola to su iskreni ljudi koji nemaju kapacitet, moć i obrazovanje da razluče princip od fikcije. Fanatici su najčešće skoro po pravilu žrtve farizeja i demagoga.

Šesti tekst u drugom poglavlju, a četrnaesti je: “Eutanazija u judaiz­mu, kršćanstvu i islamu” od Nedžati Sumera, vanrednog profesora. Napisao je knjigu: “Samoubistvo u religijama”. Eutanazija je sastav­ljena od dvije riječi, eu – lijep i tha­natos – smrt, što znači lahka smrt, olakšavanje smrtne muke, ublaža­vanje boli umirućem i dogovoreno, dobrovoljno usmrćenje neizlječivo bolesnog sa nepodnošljivim bolovi­ma. Na stranici 269. autor piše: “Ži­vot je najdragocjeniji poklon koji je podaren čovjeku”. Načelno, sve su religije i protiv i samoubistva i ubistva. Međutim, kada ljudi boluju od neizlječivih bolesti sa nepodnošlji­vim bolovima, tu i medicina mora imati svoj sud i ocjenu.

Sedmi tekst u drugom poglavlju, a petnaesti je: “Apokaliptičke osno­ve očekivanja spasioca budućnosti. Analiza prikaza Mesiha Mehdija” od Fadila Ajana, profesora na Uni­verzitetu Sirt. Na strani 290. piše: “U judaizmu i kršćanstvu, Mesih je pojam kojim se označava eshatološki spasilac. Riječ koja je na aramejskom jeziku Mesiha, na grčkom Christos, a na hebrejskom Masiah – što znači pomazanik ili nauljena osoba. Oče­kivanje spasioca koji će doći pred kraj vremena je među osnovnim vjerova­njima u judaizmu koji se smatra jednim od izvora kršćanstva. Ibn Mejmun navodi vjerovanje u Mesihov dolazak kao jednog od 13. vjerskih načela”. Parusija je prema kršćan­skom vjerovanju ponovni dolazak Kristov na svršet­ku svijeta. U nekim muslimanskim krugovima očekuje se pred Sudnji dan dolazak Mehdije koji će na te­melju istine uspostaviti pravdu, red, mir i poredak na zemlji. Većina ule­me i muslimana drže se Poslanikovog hadisa: “Ostavio sam vam dvi­je stvari. Ako ih prihvatite i po nji­ma budete vjerovali, nećete zalutati. To su: Allahov Kitab – Kur’an i moj Sunnet (moja djela, riječi i ponašanje). Te dvije stvari neće se rastaviti i suprotstaviti jedna drugoj do Sud­njeg dana” (I. P. H, 673).

Osmi tekst u drugom poglavlju, šesnaesti tekst je “Utjecaj okultnih pojava u izazivanju hipokrizije vje­rovanja” od Iljaza Čelebija, redov­nog profesora. Doktorska teza mu je: “Problem nevidljivog u islam­skoj vjeri”. Okultizam je jedan od oblika sihra ili magije, a okultizam je opći naziv za mistične izmišljoti­ne – oblik magije, astrologije, spiritizam o tajanstvenim silama prirode, o nedokučivim svojstvima stva­ri, koje su tobože pristupačne, samo shvaćanju izabranih posvećenih sihira – maga, gurua, šamana, ribara ljudskih duša, čarobnjaka, gulikoža iznutra čiji su ključni saradnici prokleti šejtani i džinni nevjernici. “Okultizam kao metoda sihra – ma­gije je projekcija koja je nastala kao rezultat određenih lažnih i tajnih načina. Metoda je razvijena (još) u sumerskoj, asirskoj, babilonskoj i indijskoj civilizaciji, u Istočnoj i Za­padnoj hermetičkoj filozofiji, te je u sistematskim oblicima prenesena na sljedeće generacije” (str. 320.).

Digitalno doba

Deveti tekst u drugom poglav­lju, sedamnaesti i zadnji u knjizi je: “Vjera i stanje vjernika u digitalnom i transhumanom svijetu” od Ahmeta Da, profesora historije, filozofije i filozofije bića i tubitka – egzistenci­je. Prolazeći razne faze i periode od stočarskog, poljoprivrednog doba, industrijske revolucije sa serijskom i masovnom proizvodnjom, Gutenbergovom štamparskom revolu­cijom, printanim pa audio i vizuelnim medijima čovječanstvo je ušlo u svijet kao sliku i digitalno doba. Sve to utiče na sve sfere života pa se danas govori i piše o online reli­giji, digitalnoj i offline religiji. O tim okolnostima koje nadmašuju ma­štu piše Ahmet Da.

Sve tekstove sa turskog jezika izvanredno i stručno znalački preveo je dr. Samed Omerdić. Trojica su recenzenata: prof. dr. Adnan Silajdžić, akademik prof. dr. Enes Karić i prof. dr. Almir Pramenković.

Na kraju, knjiga pred nama ima sve pretpostavke teorijsko-saznajno-istraživačkog rada, pojmovni instrumentarij, znanstvenu akribi­ju, doksografiju i literaturu i izazo­ve navedene u fusnotama na kraju svakog teksta. Iskrene čestitke svima koji su radili na ovoj knjizi, posebno prevodiocu i priređivačima, ali i El-Kalemu, koji je objavio ovu knjigu. Od sveg srca je preporučujem za ku­povinu, čitanje, promišljanje i pro­učavanje bitnih činjenica.

Izvor: Oslobodjenje.ba