Avdo ef. Purišević, imam u penziji, ovih dana je izdao svoj drugi roman, autorsko djelo, pod nazivom „Dova“. Prije godinu dana objavljen je roman „Majko, pa to je babo“, a koje je izazvalo interesovanje velikog broja čitateljstva.
Danas je Avdo ef. uručio primjerke svoje nove knjige glavnom imamu Medžlisa islamske zajednice Kiseljak, Kenan ef. Bajriću i predsjedniku Medžlisa, g-dinu Nerminu Merhemiću.
– Velika nam je čast bila podržati u granicama naših mogućnosti izdavanje drugog po redu romana Avde ef. Puriševića, koji je veći dio svog radnog vijeka proveo na području Medžlisa islamske zajednice Kiseljak i ostavio veliki trag u džematima gdje je radio – rekao je u svojoj izjavi Kenan ef. Bajrić.
Predsjednik Medžlisa, g-din Nermin Merhemić, je naglasio da je Avdo ef. penzionisani imam ovog Medžlisa, ali i otac šehida, Asima ef. Puriševića, što nam je bila dodatna obaveza da mu pružimo podršku.
Medžlis islamske zajednice Kiseljak će, čim to epidemijski uvjeti budu dozvoljavali, organizovati promociju ovih romana, gdje će se moći čuti više o samom sadržaju.
Predgovor je napisao kiseljačanin, hfz. dr. Munir Mujić, a u cjelosti ga pročitajte u nastavku:
– Kada bi se mogao zamisliti svijet bez ljudi, onda bi to bio i svijet bez riječi. Ljudi su oduvijek imali potrebu da nešto saopšte drugima ili sebi. Pričanje je ljudska potreba, način da se uvjerimo da jesmo, da postojimo. U vremenu u kojem živimo pripovijedanje uzmiče pred različitim oblicima elektronski posredovanog komuniciranja: sadržajno siromašne poruke, šablonizirana e-mail pisma, gotove slike koje predstavljaju naša osjećanja i sl. surogati su žive i neposredovane ljudske riječi, gdje se onaj ko nešto saopštava nalazi iza zastora tehničkih pomagala, a slušalac/primatelj ne osjeća nužno obavezu ili čak ni potrebu da ga sluša.
U takvom svijetu riječi postaju prazne i gube na vrijednosti, a riječi su važne, jer u riječima prebiva čovjekov svijet. Pripovjedni tekst etendije Avde Puriševica koji je pred nama vraća nam povjerenje u važnost i moć riječi. Čitalac se osjeća kao slušalac, a autora doživljava kao pripovjedača čije riječi sluša na sijelu u dugoj zimskoj noći. Granica između usmenog i pisanog, između stvarnog i ispripovijedanog se gubi. To jeste draž ovoga teksta, to jeste dokaz autorove uspješnosti.
Avdo Purišević je darovit pripovjedač, daleko od želje da ugodi nekom zadanom literarnom ukusu, pripovjeda onako kako se od davnina pripovijedalo, ne zaboravlja na sitnice, niže radnju epizodično i tka jedan utopijski svijet u kojem suvereno vlada dobro i dobrota, svijet u koji slušalac/čitalac rado uranja i ne želi da ga dovodi u pitanje, već se predaje iskonskoj ljudskoj potrebi da u carstvu zamišljenoga zamijeni vlastiti svijet nekim drukčijim, boljim, bajkovitim.
Književni teoretičari kazali bi kako je Avdo Purišević ispripovijedao tekst za horizont očekivanja koji pripada jednom minulom vremenu i kulturološkom ambijentu. Ja bih radije kazao da u nama koji smo živjeli u svijetu u kojem se pripovijedao ovaj tekst ponovo rađa djecu koja poluotvorenih usta slušaju pripovijedanje i priželjkuju da kraj neće brzo doći. One mlađe, rođene u svijetu nepripovijedanja, ovaj će tekst, očekivati je, povesti u carstvo pripovjednoga i odvesti ih u ,,zavičaj u kojem nikada nisu bili” – napisao je Mujić
(medzliskiseljak.ba)