Autor: Nedžad Grabus

Na poziv muftije za Zapadnu Evropu Senaid-ef. Kobilice bio sam 25. i 26. oktobra u Stavangeru i Drammenu. Davno sam, 1997. godine, boravio u Lillehammeru na studijskom boravku, na Nansen akademiji. Bilo je to neposredno poslije agresije na BiH, tada mi je Norveška izgledala kao “druga planeta”. Taj boravak mi je pomogao da usvojim vještine u “mirnom rješavanju konflikata”, što je posebno važno u našem, imamskom, poslu. U Stavangeru je imam Ibrahim-ef. Šabić, a džematlije iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Mnogi od njih su bili u logoru, ranjenici, bivši vojnici Armije Republike BiH, branitelji domovine. Kupili su objekat, obnovili ga i učinili mjestom ibadeta te otvorili džamiju. Na otvorenju je bio muderris Izet-ef. Čamdžić, naš poznati i utjecajni alim. Izet-ef. poznaje dušu bosanskih ljudi, vazovima uspijeva artikulirati mnoge dileme, patnje i nepravde koje muče Bošnjake i olakšati im halove. Posmatrao sam radosna lica džematlija tokom svečanog programa na kojem su predstavili najvažnije slike svog velikog uspjeha. Možda je mesdžid iz bosanske perspektive mali, ali je iz naše perspektive velik ko Vlašić, kako se to kaže u travničkom kraju.

Iskrena odanost misiji

Ljudi koji su protjerani iz Bosne i Hercegovine su proživjeli golgotu, stali su na noge, izgradili život u Norveškoj, obnovili porušena ognjišta u Bosni i Hercegovini i sad su se izborili za svoju oazu spasa u Stavangeru. Donacije, volontiranje i ponos – to je džematska priča koja je ista od Ljubuškog, Foče, Kozarca, Trebinja, Bratunca, Knežine do svakog kutka u svijetu gdje žive vrijedni i ponosni Bošnjaci u iseljeništvu. Džemat koji ima svijest o volontiranju napreduje, ima dinamične programe i snažnu unutrašnju dinamiku odnosa među džematlijama. Tamo gdje se sve profesionalizira, u džematu postaje sterilno i despiritualizirano, a džematski odnosi vehnu i postaju hladni. Sve može biti administrativno uređeno, profesionalno i korektno, ali su i uposlenici i džematlije u sindromu “izgorijevanja”. Zato je pitanje volonterskog rada u džematima i u Bosni i Hercegovini i iseljeništvu više od pitanja same uključenosti ili povezanosti – to je smisao našeg djelovanja u Islamskoj zajednici.

U Evropi živi stotine hiljada mladića i djevojaka koji imaju bošnjački muslimanski identitet. To je emanet naše generacije koja je pozvana podržati napore i muftije Kobilice i svih imama, aktivista u džematima, da sačuvamo, u skladu sa mogućnostima, njihovu povezanost s Bosnom i Hercegovinom. Naprimjer, muftija Remzija-ef. Pitić čuva i ne da naše u Istočnoj Bosni. Muftija Kobilica je kao glavni imam, a sada i kao muftija, uz naš narod širom Zapadne Evrope. Tamo gdje je Bošnjak musliman, tamo je i Islamska zajednica. I sve naše muftije imaju granicu nad kojom moraju bdjeti i postojano bdiju, odani toj plemenitoj misiji.

Ekonomski standard je znatno viši u Stavangeru nego u Ljubuškom ili Foči, ali su imami na istom zadatku. Miralem-ef. Hodžić čuva Aladždu i nur islama u Foči, a Ibrahim-ef. čuva svjetlo dini-islama u Stavangeru. Svaki imam nosi veliki teret i svu bol našeg naroda. U Foči je teško zarad tereta zločina počinjenih nad nevinim ljudima kojih više nema, a u Stavangeru, gdje je najzapadnija džamija u kojoj se govori na bosanskom jeziku, teško jer su džematlije tokom agresije na BiH silom protjerane iz svojih kuća, a izazov asimilacije i odrođavanja mlade generacije od bosanskog jezika i identiteta je veliki izazov s kojim se suočavamo. Islamska zajednica ulaže ogromne napore da uspori te procese. Gdje su državni programi?

Dvije vizije Bosne, jedna duša

Program kojem sam prisustvovao u Drammenu je bio osmišljen da probudi svijest o pripadnosti bošnjačkom i bosanskohercegovačkom identitetu koji je razvijan, artikuliran i čuvan stoljećima u Bosni i Hercegovini. Polaznici mekteba, djeca i omladina rođena u Norveškoj, pokazali su zavidno poznavanje i bosanskog jezika i historije Bosne i Hercegovine. Derviš-ef. Varešlija i aktivisti iz džemata Drammen pripremili su edukativnu večer punu optimizma i nade prožete bosanskom kulturom i herojima odbrane. U jednom momentu sam sebi postavio pitanje: “Kako ćemo pomiriti dvije vizije Bosne i Hercegovine – onu koja je na neki način zamrznuta u sjećanjima ljudi koji žive u različitim dijelovima svijeta i onu koja oblikuje i formira poglede na Bosnu i Hercegovinu ljudi koji žive u domovini?” Malo, premalo, je svjedočenja i prenošenja iskustava iz iseljeništva u naš zajednički narativ o bošnjačkom savremenom identitetu. Zamislite samo da o temi Ferhadija-džamije u Banjoj Luci razgovara generacija Z Bošnjaka, rođena i odrasla u različitim zemljama, ili da svoje iskustvo u imamskom radu na području koje je veće od Bosne i Hercegovine s nama podijeli imam koji poznaje većinu džematlija na tom području, u Norveškoj. Zato su programi i napor koji ulažu imami vrijedni svake pohvale i podrške.

Put ka istini – i avionom i makadamom

Muftija Senaid-ef. Kobilica je organizirao i posjetu otoku Utoja, na kojem je terorista Breivik 2012. godine ubio 69 i ranio više od 30 osoba. Bilo je to traumatično iskustvo za Norvežane, ali i za sve stanovnike Norveške. Ljudi nisu pali u očaj, suprotstavili su se zlu i dalje mu se suprotstavljaju. Muftija Kobilica je imao važnu ulogu u tom periodu i u ukupnom razvoju IZ u Norveškoj. Obavio je prvi dženaza-namaz djevojci koja je ubijena u tom terorističkom činu. Muftija Kobilica je izgradio imidž vjerskog lidera kojeg su prepoznali i državni i visoki vjerski autoriteti u Norveškoj. Što je možda najvažnije – njegovo liderstvo su prihvatili i prepoznali i muslimani drugih nacionalnih zajednica. Iskustvo koje je stekao u Norveškoj prepoznao je i reisul-ulema dr. Husein-ef. Kavazović i imenovao ga za muftiju za Zapadnu Evropu.

Niti su bosanski drumovi, makadami, lahki, niti avionske linije jednostavne za stalni kontakt s džematlijama. Zamislite samo da imam Ahmed-ef. Modrić od Osla do Bergena putuje avionom da bi bio hatib i učio djecu u mektebu, a Sead-ef. Drinjak čuva Džamiju sultana Selima u Knežini. I prošlost i sadašnjost, koja se prenosi u budućnost, povezana je kroz ljubav prema Bogu, dž. š., rodnoj grudi i svakom insanu našega soja.