U povodu 558. godišnjice Ahdname u Bosni i Hercegovini, hatib na džuma–namazu u Milodražu (MIZ Kiseljak) bio je izaslanik Muftije sarajevskog, dr. Ahmed ef. Purdić, rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva sarajevskog.
Hutbu prenosimo u cjelosti:
Sva hvala i zahvala pripadaju Uzvišenom Allahu. Neka je salavat i selam na Njegova roba i miljenika, Muhammeda, njegovu porodicu, ashabi i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjega dana.
Uzvišeni Allah je rekao:
( لَقَدْ كَانَ فِي قَصَصِهِمْ عِبْرَةٌ لِّأُوْلِي الأَلْبَابِ مَا كَانَ حَدِيثًا يُفْتَرَى وَلَـكِن تَصْدِيقَ الَّذِي بَيْنَ يَدَيْهِ وَتَفْصِيلَ كُلَّ شَيْءٍ وَهُدًى وَرَحْمَةً لِّقَوْمٍ يُؤْمِنُونَ )
U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje. (Jusuf, 111.)
Draga i poštovana braćo,
Kao što znamo veći dio Kur'ana zauzimaju kazivanja o prijašnjim poslanicima i njihovim narodima. Čak jedna sura nosi naziv (Kasas) „Kazivanje“. Glavni cilj tih kazivanja je da razmislimo o njima i da iz njih pouku i ibret uzmemo. Uzvišeni je rekao: (فَاقْصُصِ الْقَصَصَ لَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ) zato kazuj događaje da bi oni razmislili. (A'raf, 176.).
Kazivanje o prošlim događajima je uvijek bilo značajno za čovjeka. A podsjećanje na značajne događaje i velike ličnosti je ustaljena praksa i u današnjem svijetu.
Zato i mi ovom hutbom želimo sve nas podsjetiti na značajan historijski događaj koji se desio na ovom malom prostoru, ali koji je dugoročno imao pozitivan uticaj na cijelu našu okolinu.
Na današnji dan, 28. maja 1463. godine, na ovom području tj. u Milodraž polju, sulatan Mehmed El-Fatih je bosanskim franjevcima dao carski ferman, dokument Ahdnamu.
U njoj se između ostalog kaže: „Ja sultan Mehmed-han, dajem na znanje cijelom svijetu, kako prostom puku, tako i odličnijim, da su posjednici toga carskoga fermana, bosanski franjevci, našli veliku pažnju, te zapovijedam: Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve! Neka (mirno) stanuju u mom carstvu. A oni koji su izbjegli neka budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima. Ni moje Visoko veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje, ni njih ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove bogomolje. Dozvoljava im se iz tuđine dovoditi ljude – svećenike, u moju zemlju.“
Danas kada govorimo o ovom dokumentu, u ovom blagoslovljenom danu, sa ovog časnog mjesta, minbere džamije Sultan Fatih u Milodražju želimo ukazati na dvije činjenice koje bitno određuju ovaj dokument, a to su: njegovo vjersko utemeljenje, te vrijeme izdavanja, odnosno historijski kontekst u kojem je on nastao.
Termin ahdnama se može prevesti kao dokument o zaštiti, odnosno svečano obećanje zaštite i sigurnosti. Naime, u arapskom jeziku riječ „ahd“ znači ugovor, obećanje, a riječ „name“ u perzijskom jeziku znači knjiga, pismo, dokument. U islamskim izvorima, Kur’anu i Hadisu, te u povijesti islama, riječ “ahd“ koristila se kao izraz za sigurnost i zaštitu prvenstveno nemuslimana, odnosno naroda Knjige.
Ovakav dokument Sultan Mehmed El-Fatih izdao je i stanovnicima Konstatinopolisa (Carigrada), po njegovom osvajanju, 1453. godine, kao i u nekim drugim područjima Carstva njihovim vjerskim predstavnicima. Prema tome, ova ahdnama nije bila izuzetak.
Naprotiv, to je bila praksa Osmanske države, a koja ima svoje utemeljenje u osnovnim izvorima islama, Kur'anu i Sunnetu. Ta praksa svoje utemeljenje ima prije svega u Kur'anskim porukama kao što su:
( لاَ إِكْرَاهَ فِي الدِّينِ ) nema prisile u vjeru i ( لَكُمْ دِينُكُمْ وَلِيَ دِينِ ) Vama vaša vjera a meni moja. Sadržaj ahdname u kojem se garantuje sigurnost života, imetka i sloboda vjeroispovijedi je sama srža Šerijata. Prema teoretičarima islamskog prava intencije svih šerijatskih propisa jesu zaštita temeljnih prava koja se trebaju garantovati svakom ljudskom biću, a to su: zaštita života, imetka, razuma, slobode vjerospovijedi i časti.
Danas kada govorimo o Ahdnami ne smijemo zaboraviit da je to dokument koji je nastao prije 558 godina. Ahdnama je izdata u vremenu kada je u većini svijeta vladalo pravilo „Čija je teritorija njegova je i vjera.“ Ona jasno i ne dvosmisleno odbacuje to pravilo i promoviše njegovu potpunu suprotnost, promoviše slobodu izbora i humaniji odnos vlasti prema „drugom i drugačijem“.
Ona je nastala u vremenu kada se u većem dijelu svijeta vode vjerski ratovi. U vremenu kada se „drugi“ i drugačiji proganjau i ubijaju. To je vrijeme u kojem se osvojena područja „čiste“ od drugog i drugačijeg. To je vrijeme inkvizicije koje je bilo smrtonosno za muslimane i jevreje Pirinejskog poluostrva.
Zbog svega navedenog možemo jasno konstatovati da je Ahdnama dokument čiji sadržaj i značaj uveliko prevazilazi značenje lokalne, to jest samo bosanskohercegovačke historije. Ona je bila veliki iskorak u teorijskoj ravni i praktičnoj primjeni ljudskih prava, a prije svega vjerskih sloboda.
Dovoljno je reći da je ona preteča brojnih, stoljećima mlađih deklaracija koje se odnose na ljudska prava i vjerske slobode, među kojima je i Deklaracija UN-a, donesena tek 1948. godine. Historija je potvrdila da ona nije bila mrtvo slovo na papiru, nego se ona primjenjivala i poštovala. Historija i naša sadašnjost nam svjedoče da su franjevci, ali i drugi, nastavili živjeti u svojoj zemlji i moliti se u svojim bogomoljama.
Nema sumnje da Ahdnama ima svoje utemeljenje u vjeri islamu i da je ostavila neizbrisiv trag na stanovnike Bosne, a posebno muslimane koji se i dan danas drže njenih principa. Najbolje smo to potvrdili u prethodnoj agresiji na nas, našu državu i naše bogomolje, kada na zlo nismo uzvraćali zlom.
Molim Uzvišenog Allaha da nam podari snage, znanja i mudrosti, da na najbolji način slijedimo Allahova Poslanika i naše dobre prethodnike. Bože, učini nas dostojnim Tvoje neizmjerne milosti i čuvaj nas i našu domovinu.
