dova-1.jpg

“I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Lukman, 18)

 

U osnovi, riječ sa'ar znači bolest od koje se krive (povijaju) vratovi deva. Ovdje je ta riječ upotrijebljena da se ukaže na čovjeka koji, dok govori ljudima, okreće svoje lice od njih, ili ih omalovažava i uzdiže se dok oni govore, a Allah, dž.š., to zaista zabranjuje.

 

… i ne idi zemljom nadmeno, znači gordo i oholo. Ne idi tako jer će se Allah rasrditi na tebe. Zbog toga je Uzvišeni rekao: … jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog tj. samodopadljivog koji se uzdiže iznad drugih. Jedan čovjek je rekao: ”Tako mi Allaha, Poslaniče, ja, zaista, operem svoju odjeću pa se divim njezinoj bjelini i divim se kaišu na obući, kićanki na biču”, pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Nije to oholost. Oholost je da niječeš Istinu i potcjenjuješ ljude.

 

Oholost je negativna osbina od koje iskreni vjernici treba dobro da se čuvaju. Koliko je taj grijeh opasan ponajbolje se može vidjeti iz hadisa u kojem Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: U Džennet neće ući ko bude imao u srcu makar koliko trun oholosti.

 

Spomenuta osobina je šejtana istjerala iz Dženneta, Karuna i njegovo ogromno bogastvo utjerala je u zemlju, a faraona i Hamana potopila u Crvenom moru. Oholost će biti i uzrok poniženja i razlog zbog kojeg će neki ljudi ući u Džehennem.

 

Nažalost, često smo svjedoci da ljudi ispoljavaju tu negativnu osobinu. Oholost nekih poslodavaca prema radnicima, bogatih prema siromašnim, profesora prema studentima, nastavnika prema učenicima, roditelja prema djeci… Ima i suprotnih slučajeva, ali su oni rjeđi.

 

Treba, stoga, imati na umu da blagodati kojima smo čašćeni na dunjaluku nisu naša privilegija, niti razlogom naše superiornosti. Naše blagodati su naša odgovornost; odgovornost nepristajanja na iluziju vlastite važnosti i bježanja od oholosti, ali i odgovornost da blagodati koje imamo ponudimo na raspolaganje zajednici. Ukoliko je to blagodat vjerovanja, da o vjeri nenametljivo govorimo i upućujemo; ukoliko je blagodat znanja, da druge podučavamo; ukoliko je blagodat imetka, da druge pomognemo. 

 

Blagodati nas ne čine boljim. Boljim nas čine načini na koje te blagodati koristimo.