U povodu dvadeset šeste godišnjice Ratne džamije na Igmanu prenosimo tekst Bajre Perva, objavljen na web-portalu magazina Stav, 18.02.2020. godine.
Sedmi je februar 2020. godine po miladu. Sarajevo se obuklo u još jedan prohladan dan. Srećom, manje je smoga i magle koji su čest dekor našeg grada u zimskom vremenu. Odlučio sam da s Harunom ef. Hodžićem, imamom i zaposlenikom JU Fond memorijala KS, pođem na Igman. Budući da je danas petak, on će predvoditi džumu u Ratnoj džamiji na ovoj legendarnoj bh. planini i prigodnom hutbom obilježiti 26. godišnjicu od klanjanja prve džume u Ratnoj džamiji. Prva džuma u džamiji koju su od drvene građe podigli muhadžiri i borci Armije Republike Bosne i Hercegovine klanjana je 5. februara 1994. godine. Isti je dan, baš u vrijeme klanjanja džume, na pijaci Markale, u starom dijelu Sarajeva, od granate ispaljene sa srpskih položaja na području sela Mrkovići, ubijeno 68 Sarajlija, a teže su ranjena 144 njihova sugrađanina. Džumu je predvodio tadašnji reisul-ulema Mustafa ef. Cerić.
Odlučujemo se na pravac: Vraca, Lukavica, Krupac, padina Bjelašnice, plato Igmana. Put je pogodan za vožnju. Svraćamo u turističko naselje na platou Bjelašnice, gdje doručkujemo i pijemo kahvu. Tu nam se pridružuje još jedan hodoljub na Igman i redovni džematlije Ratne džamije. Svi vitalni putevi na ovim dvjema planinama dobro su očišćeni od snijega. Pred džamiju stižemo petnaestak minuta prije klanjana džume. Na parkingu je podosta automobila. Pristiže i autobus sa studentima iz Sandžaka. Džamija se polahko puni.
Ezan uči mujezin Sidik Čičko. Iako je u MUP-u, dolazak u Ratnu džamiju čini ga sretnim, a mujezinska dužnost privilegiranim. U bivšoj Jugoslaviji rijetki su bili ljudi koji su radili u MUP‑u, s pendrekom ili bez njega, a makar na džumu išli u džamiju.
Unutar džamije ne osjeti se hladnoća, pogotovo kako u nju pristižu musalije. Vidim tu ljude iz Sarajeva, Hadžića, Kaknja, Visokog, Hrasnice, Trnova… Nakon klanjanih sunneta, Harun-efendija se penje na minber i drži hutbu. Donosim dio njegovog govora o značaju ove džamije:
“Igmanska džamija proklanjana je u vrlo teškim zimskim uvjetima, s veoma niskim temperaturama, na minus petnaestak stepeni. Ona je bila utočište za one koji su željeli da padnu na sedždu, da ugriju srca vjerom. Godine 1996. džamija je bila stavljena u drugi plan. Potom je Vojno muftijstvo s vojnim imamima počelo s organizacijom klanjanja džume u njoj. I to svakog prvog petka u mjesecu. To je trajalo negdje do 2000. godine, kada je za komandanta Prvog korpusa došao Halil Brzina. On je prepoznao tu lokaciju i zajedno sa svojim saradnicima renovirao džamiju. Od tada je ona dobila punije sadržaje. Kasnije je u nju dovedena struja, voda, plin. Od jula 2012. klanja se svaka džuma. Tada sam primljen u JU Fond memorijala KS i, budući da je ova asocijacija preuzela brigu oko džamije, od tada se džuma klanja svakog petka.
Bilo je petaka kad nam snijeg nije dozvoljavao da dođemo do džamije, a tada smo džume klanjali u ‘Hanu’, gdje postoji mesdžid. Iz godine u godinu džemat se povećava. Bude ljudi na džumi iz svih krajeva BiH i iz dijaspore, pogotovo u vrijeme sezone skijanja. Bude tu i turista iz Turske i arapskih zemalja. Ona nema stalni izvor prihoda, ali imamo kasu u džamiji koja godišnje donese značajna sredstva. Ovu džamiju smatram među najvažnijim u BiH. Mnogima će ova konstatacija izgledati bombastična. Božiji poslanik Muhamed, a. s., naučio nas je koje su džamije najvažnije, a to su dva harema u Meki i Medini, te Mesdžidul-Aksa u Jerusalemu. Svi narodi imaju i svoju četvrtu džamiju po važnosti.
Ova džamija ne pamti Gazi Husrev-bega, nije u nju uloženo na milione KM kao u Fahdovu, nije velika niti lijepa kao Istiklal, niti ima arhitektonsku vrijednost kao Ferhadija i Aladža, niti ima svoj džemat, jer je 25 km udaljena od naselja. Ona je meni po važnosti četvrta džamija. Temelji ove džamije jesu krv naših šehida, ruke i noge naših gazija, suze majki koje su slale svoje sinove u borbu, suze jetima i mazluma kojima je napravljena nepravda. Dok su se rušile naše džamije diljem BiH, mi smo gradnjom ove džamije, a gradili su je borci i muhadžiri, pokazali da nećemo otići s naših ognjišta. Zato za mene ova džamija ima veliku sentimentalnu vrijednost.”
Po obavljenom namazu razgovaram s prvim i sadašnjim mutevelijom, mujezinom i drugim džematlijama. Priča o Ratnoj džamiji na Igmanu i u njima budi emocije.
Rekli su o džamiji
Šefkija Duranović, prvi mutevelija džamije: “Od prijatelja koji je 1996. radio u AJFOR-u saznao sam da će se srušiti svi vojni objekti koje je vojska sagradila. Onda smo mi kao planinari stavili cedulju na vrata džamije na kojoj je pisalo da ovaj objekt nije vojni, te da pripada Islamskoj zajednici. Na cedulji sam ostavio i moj broj telefona. Nakon nekoliko dana neko me je nazvao i pitao da li mogu doći do džamije na Igmanu. Potvrdno sam odgovorio i odmah krenuo. Gore sam zatekao pripadnike AJFOR-a. Bili su to njemački vojnici. Budući da sam dobro govorio njemački jezik, objasnio sam im o kakvom se objektu radi. Zajedno smo razgledali džamiju i oni su otišli. Bio sam prvi mutevelija. Moj mandat je trajao do prošle godine.”
Nurko Čaušević, sadašnji mutevelija: “U prošloj, 2019. godini od strane Sarajevskog medžlisa IZ imenovan sam za muteveliju Ratne (igmanske) džamije, što je za mene izuzetna počast i odgovornost, posebno imajući u vidu ulogu i značaj koji Igmanska džamija ima u novijoj historiji BiH. Evo, vidjeli ste da, neovisno na vremenske prilike / neprilike, džamija ima svoj džemat. Svaki dolazak na džumu ovdje je svojevrstan historijski čas jer naš imam Harun ef. Hodžić uvijek i iznova podsjeća na herojsku borbu naših gazija, zato je moj apel mektebima i školama da s učenicima organiziraju dolazak na ovaj plato Igmanske džamije i održe čas historije, jer bez sjećanja na časnu prošlost nema ni bolje budućnosti.”
Omer Hajradinović: “Kompletan džamijski ambijent, vrijeme kad je sagrađena, moji su glavni motivi da navratim na džumu. Ova džamija je dobra priča za nas Bošnjake.”
Sidik Čičko, mujezin: “Imamo dobar džemat. Dolaze ljudi sa svih strana. Tu su i ljudi koji rade na Igmanu, skijaši i rekreativci, turisti.”