Čovjeku vođenom zdravim razumom i logikom nije potrebno mnogo intelektualnog naprezanja da shvati da svaki vid zajedničkog djelovanja donosi višestruke koristi prvenstveno njemu kao pojedincu, ali i samoj zajednici. Insistiranje islama na maksimalnoj kolektivnosti u svim segmentima društvenog života, pa tako u i obavljanju ibadeta, generalna je odlika njegove misije.
Islam nas uči jedinstvu, solidarnosti, požrtvovanju jednih za druge, materijalnom i moralnom potpomaganju. „Musliman je drugom muslimanu poput građevine čiji se dijelovi međusobno podupiru“ – riječi su Poslanika, s.a.v.s. Kada kolektivno djelovanje bude uređeno posebnim normama i pravilima onda postaje institucionalno. „Allahova ruka je nad zajednicom muslimana“ – poruka je Poslanika, s.a.v.s., muslimanima – koji postupaju u duhu značenja ovih riječi primjenjujući ih od najjednostavnijeg zajedničkog objedovanja do obavljanja zajedničkih ibadeta, u koje spada i institucionalno sakupljanje i raspodjela zekata. Međutim, pored ovih univerzalnih značenja i poruka, mnogo je onih koji ih još nisu shvatili i naučili da se Islamska zajednica ne može i ne smije odreći prava na upravljanje sredstvima zekata, podjednako onoliko koliko se ne može odreći svojih džamija, namaza i drugih islamskih svetinja za koje je nadležna.
Tvrdnje koje negatori prava Islamske zajednice na institucionalno prikupljanje zekata iznose mogu se svesti na ukupno njih tri. Prva je da Islamska zajednica nema ingerencije države, koje su mnogi islamski pravnici spomenuli kao uslov za primjenu kolektivnih šerijatskih propisa, u što spada i prikupljanje zekata. Naime, u fikhskim knjigama se navodi uopćeno pravilo: „’el-džibajetu bil-himajeti’ – pravo prikupljanja nameta nastaje kada se uspostavi sistem zaštite i odbrane pripadnika zajednice/države. Zekat ubire vođa (vlast) ili onaj koga on/ona ovlasti.“
Na ovu tezu može se odgovoriti činjenicom da Islamska zajednica, kao pravni nasljednik ingerencija Osmanlijske države, koja je prakticirala islamsko zakonodavstvo, iako su te ingerencije danas reducirane, imala je i ima specifičan i povlašten status u primjeni određenih šerijatskih propisa u okviru državnih sistema kojima je pripadala ili pripada danas. Iz šerijatskih tekstova i pravila, koja se navode u općenitom značenju kako bi se što više mogla primijeniti na pojedinačne slučajeve, shvatamo da kada postoji određeni islamski propis, ili uopće zakon, koji se ne može primijeniti u cijelosti, neće se u cijelosti ni izostaviti, već ga je upravo obaveza primijeniti onoliko koliko to mogućnosti vremena i prostora dopuštaju. Uzvišeni je rekao: „Bojte se Allaha koliko možete…“, tj. radite naređeno i izbjegavajte zabranjeno prema vašim mogućnostima.
Poslanik, s.a.v.s, govorio je: „Kada vam nešto naredim, uradite to koliko možete…“. Opća pravna pravila u islamu, proistekla iz srži šerijatskih tekstova, u ovom kontekstu su nezaobilazna, kao npr.: „Šerijatski propisi se primarno zasnivaju na mogućem ostvarenju koristi i umanjivanju štete“, ili: „Šerijatski propisi usko su vezani za potentnost onih koji ih primjenjuju“. Istim pravilima podliježe i sistem organiziranog sakupljanja zekata od strane Islamske zajednice kojeg mogu osporiti samo oni koji ne poznaju srž islamskih propisa, a ni intencije islamskog zakonodavstva.
Također, u prilog odbrani organiziranog prikupljanja zekata ide i činjenica da postoje kategorije kojima isključivo strana koja ga organizirano prikuplja može dodijeliti sredstva iz fonda zekata, a to su: „oni čija srca treba pridobiti“, „ili na Allahovom putu“, pa bi, u protivnom, negiranjem obaveznosti organiziranog sakupljanja zekata pomaganje ovih kategorija bilo potpuno opstruirano, što je iz šerijatskog aspekta nedopustivo.
Ovdje dolazimo do druge tvrdnje vezane za organizirano prikupljanje zekata, a ona glasi: „I ako se prihvati ideja o organiziranom prikupljanju zekata, neprihvatljivo je da Islamska zajednica prikuplja zekat na imetke u koje se nema uvid – „emval batine“ (zlato, srebro, novac i dr. dragocjenosti), već se to odnosi samo na imetke u koji se može imati uvid „emval zahire“ (stoka, poljoprivredni proizvodi i dr).“
Na ovu tvrdnju odgovorit će se činjenicom da oko ovog pravila ne postoji konsenzus autoriteta islamskog prava. Zapravo, dokazima najutemeljenije je mišljenje da onaj ko ima pravo prikupljanja zekata, ima pravo da prikuplja i jednu i drugu vrstu imetaka, pod uslovom da ubiranje i raspodjela budu pravedni. Naime, imperativi o zekatu navedeni su u općem smislu bez spomena vrsta imetaka: „Uzmi od imetaka njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš… (Et-Tewbe, 103). Također, u doba Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekra i Omer, r.a., izaslanici su ubirali zekat i na trgovačku robu, u što spadaju i imeci u koje se nema uvid – „emval batine“.
Ovdje je potrebno spomenuti i još jedan veoma važan aspekat organiziranog sakupljanja zekata, a on je da se predajom zekata nadležnoj strani koja ga sakuplja izbjegava neprimjerena situacija u kojoj bogataši direktnim davanjem manifestiraju svoju dominaciju i superiornost nad sirotinjom, odnosno kategorijama koje ga mogu primiti.
Također, organiziranim ubiranjem zekata reducira se nemaran odnos pojedinca prema ovoj islamskoj obavezi, otklanjaju se nedoumice oko propisa izdvajanja zekata, kao što se u isto vrijeme potiče na takmičenje i međusobno podsjećanje na izvršenje ove obaveze. Iako se analogija u pitanjima islamskih ibadeta/obredoslovlja maksimalno izbjegava, ipak, uzimajući u obzir općenita značenja islamskog zakonodavstva, može se reći da se za zekat, koji je organizirano sakupljen i raspodijeljen, ima veća nagrada, kao što se za namaz u džematu u odnosu na onaj pojedinačno obavljen pouzdano zna da vrijedi dvadeset sedam puta više.
Treća tvrdnja je usko vezana za sve veće insistiranje na transparentnosti raspodjele zekata, vjerovatno nastalo inercijom općeg nepovjerenja u našem društvu prema političkim akterima i predstavnicima u organima vlasti. Iako je transparentnost važna za proces sakupljanja i raspodjele zekata, naglasak islamskih propisa vezanih za zekat je ipak na pravednosti cjelokupnog procesa. Pravednost je garantirana sistemskim i institucionalnim prikupljanjem i raspodjelom. Općepoznato je da postoje odnosi i transakcije u kojima je potrebno zaštititi interese i lične podatke krajnjih korisnika.
Zato će transparentnost i u raspodjeli zekata djelimično biti ograničena, upravo zbog maloprije spomenutih bogataša čiju dominaciju neisticanjem njihovih imena treba maksimalno obuzdavati, a i siromaha (i ostalih kategorija) čiju čast zbog neugodnosti pozicije „donje ruke“ treba sačuvati. Također, treba naglasiti da ovakav pristup ne isključuje internu kontrolu i sankcioniranje eventualnih nepravilnosti.
Islamska zajednica, kao jedina zvanična strana kod nas koja prikuplja i raspoređuje sredstva zekata, postupa po tačno utvrđenim propisima zasnovanim na principima kur’anskog ajeta: „Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je. (Et-Tevba, 60) Sam ovaj kur’anski ajet je garant transparentnosti i pravednosti pri prikupljanju i raspodjeli zekata. Organi Islamske zajednice imaju potpune ovlasti da odrede kojim kategorijama i u kojem omjeru će ga shodno potrebi vremena i okolnosti dodijeliti, što se temelji na islamskom pravnom principu preferiranja najbolje moguće koristi.
(dr. Emir Demir/IIN Preporod; 15.6.2019.)