Ljubav prema domovini i rodnoj grudi je urođena ljudska osobina. S obzirom da islam podržava i usmjerava urođene ljudske osjećaje i potrebe tako je i ljubav prema rodnoj grudi islam priznao i potvrdio. Kako da je ne prizna kada Uzvišeni Allah ljubav prema vlastitiom životu i domovini zajedno spominje! “A da smo Mi njima naredili: “Poubijajte se!” – ili: “Iselite se iz zavičaja svog!”, malo ko od njih bi to učinio.” (En-Nisa’, 66)
Ovim se pokazuje da je ljubav prema rodnoj grudi velika gotovo kao ljubav prema vlastitiom životu. Jedan od razloga zašto ashabi zaslužuju veliku nagradu jeste i zbog toga što su žrtvovali svoju voljenu domovinu radi Allaha, tj. tražeći Njegovo zadovoljstvo. “i siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu – to su, zaista, pravi vjernici.” (El-Hašr, 8.)
I samom Allahovom Poslaniku, Muhammedu, a.s., bilo je teško kada je napustio Mekku. Izlazeći iz Mekke, okrenu se prema njoj i rekao: “Tako mi Allaha ti si mi najdraži dio zemlje, da me tvoji stanovnici nisu istjerali iz tebe, nikada nebi nastanio neki drugi dio.”
Kada su on i njegovi ashabi, došli u Medini, dugo su čeznuli za Mekkom. Vidjevši njihovu žudnju za rodnom grudom Allahov Poslanik, s.a.v.s., obrati se Allahu moleći Ga: “Bože učini nam Medinu milom i drgom kao što smo volili Mekku, ili i više.” Nakon oslobođenja Mekke neki muhadžiri su se vratili u nju, a drugi su ostali u Medini.
I mi smo imali slično iskušenje, i molimo Allaha da nas nagradi za pokazani sabur i uloženi trud.
Koliki je grijeh protjerivati ljude iz njihovih domova može se vidjeti i iz činjenice da je Uzvišeni Allah od Benu Israila uzeo obećanje da neće protjerivati ljude iz njihovih domovina i da ih neće ubijati. “I Kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima nećete proljevati i da jedni druge iz zemlje vaše nećete izgoniti – vi priznajete da je tako i svjedoći ste.” (Sura Bekare, 84.)
Allahov Poslanik kaže: “Kad čovjek umre, prestaju sva njegova djela, osim u tri slučaja: ako ostavi trajno dobro djelo (vakuf), ako ostavi znanje kojim se drugi koristi i ako ostavi dobro dijete koje će za njega moliti.”
Ako dublje razmislimo o ovom hadisu vidimo da je ova trajna nagrada ustvari obećana onom ko učestvuje u izgradnji svoje domovine, bilo da se taj njegov doprinos ogleda u materijalnoj izgradnji domovine tako što ostavlja trajnu sadaku tj. vakuf kroz izgradanju puteva, vodovoda, džamija, škola isl. Ili da je čovjek dao doprinos razvoju svoje domovine kroz njeno intetelektalno napredovanje tako što je druge poučavao i obrazovao ili je dao svoj doprinos napretku države kroz ostavljanje iza sebe čestitog potomstvo koje je on odgojio pa su oni postali korisni članovi društva.